Iran: Joker Bliskog istoka

Poznato je da islam ne odobrava kartanje. Vjeruje se da kartaške igre dovode do kockanja i stvaraju strašne ovisnosti koje odvraćaju ljude od duhovnog rasta i poboljšanja.

Autor: Dr. Andrej Kortunov

Prilagodio: Darko Brlečić

Političke karte na Bliskom Istoku su se redovito mješale. No, došlo je vrijeme za njihovo točno poslagivanje.

Prošle nedjelje, 11. veljače, Iran je proslavio 45. godišnjicu Islamske revolucije 1979. godine. Slavljenički skupovi održani su u više od 1.400 gradova i 35.000 sela diljem zemlje. U Teheranu je iranski predsjednik Ibrahim Raisi razgovarao sa sudionicima svečane povorke.

Poznato je da islam ne odobrava kartanje. Vjeruje se da kartaške igre dovode do kockanja i stvaraju strašne ovisnosti koje odvraćaju ljude od duhovnog rasta i poboljšanja. Međutim, složeni, zbunjujući i često dramatični događaji na Bliskom istoku neizbježno izazivaju asocijacije da se radi o kartaškoj igri, u kojoj su ulozi visoki i špil se zamršeno miješa.

Slijedeći ovu pomalo proizvoljnu analogiju, ulogu džokera u špilu karata, a to je Bliski istok, trebalo bi dati nikome drugom do Iranu. Uostalom, joker je obično najjača karta u špilu i često može zamijeniti bilo koju drugu kartu. To je jedina karta koja ne pripada niti jednoj boji; joker je uvijek sam za sebe, a izađe kad se najmanje nadate.

Dugo je glavni cilj američke bliskoistočne strategije bio neutralizirati ulogu Irana kao džokera. Jedan za drugim, predsjednici SAD-a pokušavaju uvjeriti međunarodnu zajednicu da glavni problem na Bliskom istoku nije čak ni izraelsko-palestinski sukob, već “regionalni hegemonizam” Teherana.

Predlagani su različiti načini rješavanja “iranskog problema”, uključujući stvaranje najširih mogućih antiiranskih koalicija, povećanje gospodarskog i diplomatskog pritiska na Teheran, kao i oštro suočavanje sa šijitskim skupinama u Siriji, Libanonu, Iraku, Jemenu i drugdje u regiji. Promicali su se “Abrahamovi sporazumi”, nabacivale su se ideje o stvaranju arapskog ekvivalenta NATO-u, modernizirala se američka vojna infrastruktura u zoni Zaljeva, pokušavali su atentati na iranske vojne vođe. Neki su političari općenito tvrdili da bi krajnji rezultat svih tih nastojanja trebala biti promjena političkog režima u Islamskoj Republici, kako bi se neobuzdani šaljivdžija pretvorio u poslušnu američku marionetu.

Događaji od 7. listopada 2023. i svi koji su uslijedili nakon toga nedvosmisleno su i dramatično pokazali neuspjeh američke strategije. Vratili su izraelsko-palestinski sukob u središte bliskoistočne agende, potvrđujući očitu istinu: bez rješenja palestinskog problema održivi mir u regiji je nedostižan.

Ipak, Iran ostaje najvažnija i posebna karta u političkom špilu Bliskog istoka; u mnogočemu se razlikuje od svih ostalih regionalnih igrača. Vrlo je teško stvoriti održiv sigurnosni sustav zajedno s “neformalnim” Teheranom, a najvjerojatnije je nemoguće izgraditi taj sustav bez Irana ili, još više, protiv njega.

Međutim, analogija s jokerom ima svoje vrlo specifične granice. Iran nije neka primitivna i arhaična teokratska diktatura sposobna za bilo kakve nepredvidive regionalne eskapade, kako to Zapad voli prikazati. Iran je vrlo složeno organizirano društvo i njegov politički sustav ima brojne ugrađene kontrole i ravnoteže. Svaki predsjednik ili rahbar mora uzeti u obzir brojne višesmjerne gospodarske, političke, etno-religijske i regionalne interese, koji ne samo da oblikuju mogućnosti, već također stvaraju ograničenja iranskoj vanjskoj politici.

Trenutačni iranski politički sustav približava se svojoj 50. obljetnici i opetovano je pokazao izuzetnu otpornost i prilagodljivost u suočavanju s teškim nedaćama – uključujući osmogodišnji krvavi rat s Irakom, povremene valove masovnih uličnih prosvjeda i brojne sankcije. Nema razloga vjerovati da je današnji Iran na pragu promjene političkog režima. Naprotiv, točno je suprotno: upravo je Iran sada otok relativne stabilnosti usred bijesnog mora bliskoistočnih preokreta.

Teheran pažljivo odmjerava političke i vojne rizike, promišljajući moguće posljedice svakog svog koraka. Iran u mnogim slučajevima djeluje kao konzervativna sila, zalažući se za očuvanje regionalnog statusa quo. Radikalna retorika koja se čuje u Teheranu uglavnom je namijenjena domaćoj publici, a stupanj te retorike može varirati ovisno o specifičnim ciljevima političkog vodstva.

Bez sumnje, Iran ima vlastite međunarodne ambicije i zahtjeve za utjecajem na Bliskom istoku, vezano uz povijest, religiju i kulturu, da ne spominjemo čisto ekonomske interese ili iransku dijasporu u UAE, Kuvajtu, Iraku i Turskoj. Neke od ovih tvrdnji ne mogu ostati neprepoznate, dok se druge mogu dovesti u pitanje ili osporiti. No, niti jedna od susjednih država nije ih mogla jednostavno otpustiti u prošlosti niti će to moći učiniti u budućnosti. Također treba imati na umu da, za razliku od svojih arapskih protivnika ili čak Izraela, Iran ne ovisi o vanjskim pružateljima sigurnosti - prilično je samodostatan, kao što i priliči pravom šaljivdžiji.

Trenutna situacija u regiji mogla bi se pokazati povijesnim račvanjem na putu i za Iran i za Bliski istok u cjelini. Što će na kraju prevagnuti: uobičajeni strahovi i sumnje mnogih arapskih država o namjerama i postupcima Teherana ili novi osjećaj jedinstva u islamskom svijetu koji su probudili događaji u Gazi?

U prvom slučaju, stare linije sukoba između Arapa i Perzijanaca, sunita i šijita, sekularnih i teokratskih režima iznova će razdvajati regiju. Pokušaji SAD-a da izoliraju Teheran što je više moguće nastavit će se, osobito ako se Donald Trump vrati u Bijelu kuću.

U potonjem slučaju nastavit će se nade u nastavak detanta između Irana i njegovih arapskih susjeda, započetog u ožujku 2023. iransko-saudijskim dijalogom uz posredovanje Pekinga. Takav detant bi zauzvrat mogao biti prvi korak prema integraciji Islamske Republike u regionalni sigurnosni sustav.

Jasno je da dinamika na Bliskom istoku u velikoj mjeri ovisi o odlukama koje se donose u Teheranu. Je li iransko vodstvo spremno biti fleksibilno, je li spremno na kompromise i treba li od Irana očekivati ​​geste dobre volje arapskim susjedima? Do sada, sva ova pitanja ostaju otvorena.

Ako se vratimo na analogiju s kartaškom igrom, preferirana buduća "igra" za sigurnost Bliskog istoka nije blackjack, gdje sretni dobitnik može počistiti ploču. Umjesto toga, željena budućnost trebala bi nalikovati igri pasijansa, u kojoj svaka karta mora pronaći svoje posebno određeno mjesto.

https://moderndiplomacy-eu.