Izrael, Sjedinjene Države i napad na Katar

TomRy

Izraelski napad na članove delegacije Hamasa u Kataru, koji su se sastali kako bi raspravljali o prijedlogu za prekid vatre, označava političku prekretnicu koja nadilazi neposredni kontekst rata u Gazi

Ovo nije bio puki vojni čin ili rutinska operacija: bila je to proračunata akcija s dalekosežnim implikacijama. Dovela je u pitanje valjanost diplomacije, razotkrila ranjivost američkih saveznika i otkrila da je sustav saveza u regiji zasnovan na podređenosti, a ne na suverenitetu. Ovaj pokret dio je šireg obrasca. Tijekom takozvanog "Dvanaestodnevnog rata", kada su Washington i Teheran vodili preliminarne razgovore o mogućem novom nuklearnom sporazumu, Sjedinjene Države su pokrenule napade na iranska nuklearna postrojenja dok je Izrael provodio izravne vojne operacije na iranskom teritoriju. Ova slučajnost nije bila slučajnost. Ono što je trebao biti proces političkog dijaloga bilo je popraćeno, pa čak i uvjetovano, upotrebom sile. U oba konteksta - Iran tada i Katar sada - poruka je bila ista: diplomacija ne ograničava vojnu prisilu; ona se razvija u njezinoj sjeni.

Diplomacija kao geopolitički cilj

Najznačajnija stvar u vezi s onim što se dogodilo u Dohi nije bila šteta nanesena Hamasu, već signal koji je poslan cijeloj regiji. Diplomacija, tradicionalno zaštićeni prostor čak i u najžešćim sukobima, izgubila je taj status. Proces osmišljen kako bi se istražilo prekid vatre postao je arena političkog nasilja. Simbolički utjecaj je dubok. Izrael i, u konačnici, Sjedinjene Države poslali su nedvosmislenu poruku: ne priznaju svoje sugovornike na razini legitimnosti. Pregovori, koji bi trebali uključivati ​​minimalno priznavanje suverene jednakosti, čini se da su degradirani na još jedan rizik. Pregovarački stol više nije jamstvo primirja, već mjesto otvoreno za pritisak ili čak eliminaciju. Sistemski gledano, ova promjena narušava temelje međunarodnog poretka. Ako pregovori ne uspiju ponuditi zaštitu ili stvoriti jasne poticaje, nasilje se ponovno nameće kao središnje sredstvo, sužavajući prostor dostupan za političko posredovanje.

Katar: Izloženi saveznik

Činjenica da se ovaj napad dogodio u Kataru uvećava njegov značaj. Doha nije neprijatelj Izraela; ona je, prije svega, saveznik Sjedinjenih Država. U njoj se nalazi glavna američka zračna baza u zapadnoj Aziji, a njezina diplomacija godinama služi kao kanal za pregovore u regionalnim sukobima. Kršenje njegovog suvereniteta u ovom kontekstu otkriva nešto bitno: zaštita koju nudi savez sa Sjedinjenim Državama u konačnici je nedovoljna. Katarsko očekivanje čvrstog jamca, raspada se pred dokazima da se čak i strateško partnerstvo može narušiti kada to zahtijeva izraelska vojna agenda.

Za Katar ovo predstavlja udarac temeljima njegove vanjske politike, koja se oslanjala na posredovanje pod američkim kišobranom. Za ostale arapske saveznike Washingtona, slučaj ostavlja lekciju koju je teško ignorirati: obećana stabilnost nije ništa više od uvjetne obveze koja može nestati u najosjetljivijem trenutku.

Sjedinjene Američke Države: Suglasnost ili nesposobnost

Uloga Washingtona postaje predmet rasprave, kao tvrdnja da se izraelski napad dogodio uz njihov pristanak ili tumačenje kao odraz američke nemogućnosti da obuzda Tel Aviv. Ako je autorizacija postojala, to znači da Sjedinjene Države izričito podržavaju strategiju koja potkopava vrijednost diplomacije. S druge strane, ako se radilo o nedostatku kontrole, onda to potvrđuje nešto možda još zabrinjavajuće: da vodeća svjetska sila ne uspijeva nametnuti disciplinu, čak ni svom najbližem savezniku. U oba scenarija rezultat je jasan: savez s Washingtonom ne jamči sigurnost ili stabilnost.

Ovaj ishod prisiljava na preispitivanje prirode regionalnog okvira. Ono što se doživljavalo kao mreža strateških saveza, u praksi se čini kao lanac protektorata izložen i djelovanju svojih protivnika i izraelskoj autonomiji, pri čemu Sjedinjene Države djeluju više kao upravitelj ovisnosti, nego kao pravi jamac suvereniteta.

Saveznici bez suvereniteta

Ono što se dogodilo u Dohi otkriva pravu prirodu američkog sigurnosnog sustava u regiji. Katar, Saudijska Arabija, UAE i Bahrein desetljećima su sudjelovali u procesima normalizacije ili vojne suradnje sa Sjedinjenim Državama, pod idejom da će to zaštititi njihov suverenitet. Međutim, iskustvo pokazuje da ti savezi prisiljavaju najbliže saveznike na odnos podređenosti.

Poruka za sve njih je nedvosmislena: savez s Washingtonom ne ometa izraelsku sposobnost djelovanja. Navodno obrambeno jamstvo u stvarnosti postaje podsjetnik na ranjivost.

Arapski pragmatizam pod pritiskom

Posljednjih godina nekoliko arapskih država usvojilo je pragmatičan pristup koji bi im omogućio snalaženje u neizvjesnom okruženju. Ideja je bila smanjiti rizike, privući ulaganja i postići određeni stupanj stabilnosti kroz bliže veze sa Sjedinjenim Državama i postupnu normalizaciju s Izraelom. Napad u Kataru fundamentalno dovodi u pitanje ovaj pristup. Ako mala, ali utjecajna zemlja s jakim vezama s Washingtonom i poznatom diplomatskom praksom može pretrpjeti agresiju tijekom procesa posredovanja, nijedan drugi saveznik ne može se osjećati zaštićenim. Pouka je neugodna: arapski pragmatizam ne jamči minimalnu zaštitu od dinamike sile koja dominira regijom.

Iran: Logika samodostatnosti

Kontrast s Iranom je poseban. Tijekom "Dvanaestodnevnog rata", američki napadi na nuklearna postrojenja i izraelske vojne operacije, dogodili su se dok je Teheran održavao otvoreni kanal dijaloga s Washingtonom. Za Islamsku Republiku to je samo potvrdilo njezinu desetljećima staru dijagnozu: sigurnost ne ovisi o trećim stranama, već o vlastitoj sposobnosti odvraćanja i otpornosti. Zaključak koji je Iran izvukao nije bio nov, već je bio ponovno potvrđen: samo strateška autonomija može se održati u okruženju u kojem pregovore prate vojni napadi. Međutim, za arapske američke saveznike u regiji lekcija je bila iznenadna i ponižavajuća: ni normalizacija, ni trajni savezi ne jamče nepovredivost.

Snaga kao princip

Bilo u Teheranu, Dohi ili Gazi, zajednički nazivnik je isti: sila prevladava nad diplomacijom. Pregovori se ne shvaćaju kao ograničenje nasilja, već kao arena za podređivanje. Washington i Tel Aviv djeluju pod pretpostavkom kako se ravnoteža ne gradi za pregovaračkim stolom, već na vojnoj razini. Ovo načelo redefinira pravila međunarodnog sustava. Diplomacija, umjesto da služi kao zamjena za silu, uvjetovana je njome. Ono što se nudi nije okvir stabilnosti, već sigurnost da se čak i najbliži saveznici mogu žrtvovati za vojni prioritet.

Zaključak

Izraelski napad na delegaciju Hamasa u Kataru ne može se shvatiti kao nesreća ili slučajni eksces povezan isključivo s ratom u Gazi. On potvrđuje širi i dosljedan obrazac: diplomacija više nije sigurno utočište, a savez sa Sjedinjenim Državama, daleko od jamstva stabilnosti, pokazao se nedovoljnim u trenucima najvećih napetosti.

Implikacije za saveznike Washingtona su izravne i teško ih je ignorirati. Njihova ranjivost očituje se kroz ponavljajuće poniženje koje pokazuje kako je njihov suverenitet uglavnom nominalan. Međunarodni poredak koji se oblikuje oko Washingtona i Tel Aviva, ne počiva na načelima ravnoteže ili međusobne zakonitosti, već na primatu prisile i sposobnosti nametanja svršenih činjenica.

U ovom slučaju, regija je lišena srednjeg puta, jer više ne postoji neutralni ili pragmatični prostor koji osigurava zaštitu. Države se suočavaju s teškim izborom: prihvatiti vazalstvo, s političkim i strateškim troškovima koje to podrazumijeva, ili se odlučiti za oblike otpora koji im omogućuju očuvanje minimalne autonomije, suočene s poretkom koji nije sposoban ponuditi stvarna jamstva.

Foto: Screenshot

Publish 10.9.2025.