Kršćani u Iranu (nekadašnjoj Perziji)
- Darko Brlečić
- 10. ožu
- 6 min čitanja
Povijest, baština i suvremeni narativi
Piše: Darko Brlečić
Uvod
Što povijest zna o životu kršćanske Crkve u Perziji? Vrijeme je gotovo izbrisalo ovu nekada brojnu i slavnu Crkvu s lica zemlje, a još je više izbrisalo znanje i sjećanje na nju. Ostaci siro-perzijskih kršćana bili su podijeljeni: neki su se pridružili Pravoslavnoj Crkvi, drugi Katoličkoj Crkvi, a treći su se izgubili u prostranstvu svijeta.
Kakav živopisan primjer kraja zemaljskog putovanja! Kakav poučan primjer duhovne pogreške i povijesne tragedije; neizvjesnosti sadašnjosti i neizvjesnosti budućnosti!
Crkva Istoka, smještena izvan "poznatog prostora", promatrala je cijeli kršćanski svijet iz istočne perspektive, smatrajući ga "Zapadom". Postojeći u često neprijateljskom okruženju, na rubu tada poznatog svijeta, održavala je duhovno jedinstvo s cijelim kršćanskim svijetom. No, nesposobna održati to jedinstvo, proždirala ju je povijest. Zasađena od apostola, ojačana krvlju mučenika, njegovana Kristom, slijedila je svoj vlastiti, od Boga određeni put. Izgubivši oprez, nije dosegla vječnost u zemaljskom obliku. Iskusivši težinu zemaljskog ugnjetavanja i preživjela; iskušana duhovnim ugnjetavanjem i propala... To je jedinstven i neponovljiv primjer povijesti, primjer misterija ljudske duše, primjer krhkosti našeg ljudskog srca, primjer složenosti našeg spasenja!
Od kada kršćani borave u Iranu (Perziji)?
Kršćani su na području današnjeg Irana prisutni od 1. stoljeća poslije Krista, što znači da je kršćanstvo stiglo u Perziju gotovo istodobno kad se širilo Rimskim Carstvom. Ova drevna prisutnost svjedoči o dubokim korijenima kršćanske vjere na ovim prostorima.
Kronološka povijest od postanka Perzije do danas
Povijest kršćana u Iranu može se podijeliti u nekoliko ključnih razdoblja:
Pred-islamsko doba (Partsko i Sasanidsko Carstvo, 3. st. pr. Kr. – 7. st.)
Dolazak kršćanstva: Kršćanstvo se u Perziju širi preko graničnih područja (Edeša, Nisibis) posredstvom aramejskog/sirskog jezika. Već u 2. stoljeću postoje jake biskupije, a kršćanske zajednice cvjetaju.
Asirska Crkva Istoka: Perzijska crkva razvijala se neovisno o crkvi u Rimskom Carstvu. Nakon Efeškog sabora (431. godine), Perzijska crkva odbacila je termin "Bogorodica" i prihvatila nestorijansku kristologiju, zbog čega je na Zapadu često nazivana "Nestorijanskom crkvom". Ona sebe naziva Crkva Istoka.
Povremeni progoni: Iako je često bila tolerirana, povremeno je dolazilo do progona, posebno kada bi se kršćane sumnjičilo za suradnju s kršćanskim neprijateljem Rimskim Carstvom.
Rani islamski period (7. – 13. st.)
Arapsko osvajanje (651.): Nakon pada Sasanidskog Carstva, kršćani su dobili status dimmi (zaštićene zajednice). Morali su plaćati poseban porez (džiziju), ali su smjeli zadržati vjeru i organizirati se.
Zlatno doba misija: Zanimljivo, upravo su pod arapskom vlašću nestorijanski misionari iz Perzije proširili kršćanstvo na istok sve do Kine i Mongolije. Nestorijanski spomenici pronađeni u Xi'anu svjedoče o dosegu ovih misija.
Mongolsko doba (13. – 14. st.)
Početna tolerancija: Mongoli (Ilkanidi) isprva su bili šamanisti ili budisti, a neki su bili skloni kršćanstvu. Nekoliko mongolskih kanovki bilo je kršćanske (nestorijanske) vjere. To je bio period relativnog prosperiteta za Crkvu Istoka.
Islamizacija i pad: Krajem 13. stoljeća mongolski vladar Gazan-kan prelazi na islam, a kršćani se ponovno suočavaju s diskriminacijom. Konačni udarac Crkvi na Istoku zadao je Timur (Tamerlan) krajem 14. stoljeća, provodeći masovne pokolje i razaranja koji su gotovo uništili kršćanstvo u Perziji.
D. Safavidsko doba (16. – 18. st.)
Dolazak Armenaca: Najveća promjena u ovom periodu bila je prisilna, odnosno organizirana migracija Armenaca. Šah Abas I. Veliki (početkom 17. st.) preselio je stotine tisuća Armenaca iz regije Nahičevan i Jerevana u Perziju, bojeći se da će ta područja pasti pod osmansku vlast.
Osnivanje Nove Džulfe: Armence je naselio u predgrađe Isfahana, nazvano Nova Džulfa. Dao im je slobodu vjere i trgovine, pa čak i pravo da grade raskošne crkve one i danas stoje kao svjedoci tog vremena. Armenci su postali okosnica perzijske trgovine i diplomacije.
Asirci: U to vrijeme Asirci (sljedbenici drevne Crkve Istoka) živjeli su uglavnom na sjeverozapadu zemlje (područje Urmije), često na meti pritisaka između Perzije i Osmanskog Carstva.
Dolazak katolika: U 16. i 17. stoljeću u Perziju dolaze katolički misionari (isusovci, kapucini, dominikanci), što dovodi do osnivanja Kaldejske katoličke crkve Asiraca koji su priznali papanstvo, ali zadržali istočni obred.
E. Kadžarsko i Pahlavijsko doba (19. – 20. st.)
19. stoljeće: Dolazi do jačanja zapadnih (protestantskih) misija koje otvaraju škole i bolnice, posebno u Urmiji. Anglo-rusko rivalstvo utjecalo je i na položaj kršćanskih zajednica.
Prvi svjetski rat: Bio je katastrofalan za Asirce. Bili su žrtve masovnih progona i genocida od strane Osmanskog Carstva, a mnogi su izbjegli u Iran. Zbog sloma ruskog carstva i kaosa, deseci tisuća Asiraca pobijeno je ili umrlo od gladi i bolesti.
Pahlavijevići (1925–1979): Vladavina Reze Šaha i Mohammada Reze Šaha bila je period modernizacije. Kršćani su imali relativnu slobodu; Armenci su zadržali svoje škole i novine, a neki su postali utjecajni (kao generali u vojsci ili zastupnici u parlamentu).
F. Islamski period (1979. – danas)
Islamska revolucija: Nakon revolucije 1979. godine situacija se mijenja. Iako iranski Ustav priznaje kršćane (osim muslimana koji su prešli na kršćanstvo) i rezervira nekoliko zastupničkih mjesta za Armence i Asirce, svakodnevni život postaje složeniji.
Položaj: Kršćani iz etničkih manjina (Armenci, Asirci) smiju prakticirati vjeru te imati svoje crkve i škole, ali pod strogim nadzorom. Poteškoće nastaju za one koji su etnički Perzijanci i pređu na kršćanstvo, jer se to smatra otpadništvom od islama, što je kažnjivo.
Iseljavanje: Zbog ekonomskih poteškoća, političke nestabilnosti i pritisaka, velik broj iranskih kršćana (posebno Armenaca) iselio se na Zapad (SAD, Europa) u posljednjih 40 godina. Broj kršćana u Iranu drastično je opao.
3. Kršćanske zajednice i crkve u današnjem Iranu
Danas u Iranu djeluju četiri glavne, službeno priznate kršćanske zajednice:
Armenska apostolska crkva: Najveća kršćanska zajednica u Iranu. Ima dvije biskupije (Teheran i Tabriz) i najveći broj crkava procjenjuje se na preko 100 aktivnih crkava diljem zemlje, s najgušćom koncentracijom u Teheranu, Isfahanu i Tabrizu.
Asirska Crkva Istoka ("Nestorijanska"): Tradicionalna crkva Asiraca. Ima nekoliko aktivnih crkava, uglavnom u Teheranu i Urmiji.
Kaldejska katolička crkva: Asirci u zajedništvu s Rimom. Također ima nekoliko crkava, uglavnom u Teheranu i zapadnom Azerbajdžanu.
Protestanti (Evanđeoska crkva Irana): Rezultat rada prezbiterijanskih i drugih misija u 19. stoljeću. Ima nekoliko crkava u većim gradovima.
Uz ove, postoje i vrlo male zajednice (Anglikanska crkva, Rimokatolici latinskog obreda – uglavnom namijenjeni strancima), ali one nemaju velik broj autohtonih vjernika.
Procjenjuje se da u Iranu danas živi između 300.000 i 370.000 kršćana, od čega su ogromna većina Armenci. Broj crkava (kao građevina) sigurno prelazi 150, no mnoge su povijesni spomenici ili ih koristi mali broj vjernika zbog iseljavanja.
Suvremena perspektiva: Između stereotipa i stvarnosti
Gledajući iz današnje perspektive, stvari se dobrano mijenjaju na bolje, unatoč narativima koji prevladavaju u zapadnim medijima. Dok se često stvara slika o nemogućnosti suživota, primjeri iz svakodnevnog života u Iranu govore sasvim drugačijim jezikom.
Djelovanje dosadašnjeg ajatolaha i iranskih vlasti često ide u prilog kršćanskoj manjini. Posjete najviših iranskih dužnosnika kršćanima za blagdan Božića svjedoče o toplini i razumijevanju prema ovoj zajednici. Paradoksalno, ovakvi čini međureligijskog poštovanja rijetko se viđaju u mnogim zapadnim zemljama.
Simbol nade: Postaja Sveta Marija u Teheranu
Najsnažniji simbol ovog suživota nalazi se duboko pod zemljom, u teheranskom metrou. Postaja "Maryam-e Moqaddas" (Sveta Marija) nije tek obična točka na karti podzemne željeznice ona predstavlja snažan simbol međureligijskog poštovanja i most koji povezuje dvije velike svjetske vjere.
Smještena u dijelu Teherana koji je od posebne važnosti za armensku kršćansku zajednicu, na svega nekoliko minuta hoda od crkve svetog Sarkisa (jedne od najvećih armenskih crkava u gradu), ova postaja iranskim je kršćanima omogućila lakši pristup bogoslužjima.
Ono što ovu postaju čini doista posebnom jest njezin interijer. Zidovi nisu ukrašeni samo apstraktnim uzorcima, već i slikama s kršćanskim motivima. Središnje mjesto zauzima lik Djevice Marije koji dominira prostorom i dočekuje putnike koji silaze s vlakova. Ovaj potez iranskih vlasti mnogi su dočekali s oduševljenjem, a vjernici Armenske apostolske crkve ističu da se osjećaju prihvaćeno i poštovano u društvu u kojem žive.
Zaključak: Raskrinkavanje predrasuda i zapadnih narativa
Postaja Sveta Marija u Teheranu nije izoliran slučaj, već dio šire slike u kojoj pripadnici različitih vjera žive jedni pored drugih. Ipak, zapadni mediji često oblikuju narativ koji iranske kršćane prikazuje isključivo kao progonjenu manjinu, zanemarujući kompleksnost stvarnosti i stoljetnu tradiciju suživota.
Ključne predrasude koje oblikuju ovaj narativ uključuju:
Poistovjećivanje državne politike sa stavom društva: Često se zanemaruje činjenica da iransko društvo nije monolitno te da kršćani i muslimani stoljećima dijele svakodnevicu, trgovinu, kulturu i često prijateljstvo.
Zanemarivanje povijesnog konteksta: Rijetko se spominje da su kršćani u Perziji/Iranu prisutni gotovo dvije tisuće godina dulje nego u većini europskih zemalja. Oni nisu "strani element", već autohtoni dio iranskog identiteta.
Selektivno izvještavanje: Mediji radije prenose vijesti o sukobima nego o svakodnevnom suživotu ili simboličnim gestama poput izgradnje postaje posvećene Djevici Mariji. Prizori iz teheranske podzemne željeznice najbolji su mogući odgovor onima koji tvrde da je sukob civilizacija neizbježan.
Nerazumijevanje teoloških razlika: Zapadni narativi često ne prave razliku između autohtonih kršćanskih zajednica (Armenaca, Asiraca) i obraćenika s islama, što dovodi do pogrešnih generalizacija o položaju svih kršćana.
Dok političari na Zapadu i Istoku često potpiruju vatru, ovakve slike iz Irana pokazuju da obični ljudi i njihove zajednice mogu živjeti u miru, poštujući jedni druge. Postaja Sveta Marija u Teheranu tako postaje puno više od puke infrastrukture ona postaje simbol nade i dokaz da suživot nije samo moguć nego i stvaran.
Istina o položaju kršćana u Iranu daleko je slojevitija od pojednostavljenih zapadnih narativa. To je istina o narodu koji je preživio imperije, progone, ratove i revolucije, zadržavši svoju vjeru i identitet. To je istina o zemlji u kojoj se Djevica Marija može naći na zidu metro stanice, gdje armenske crkve stoje kao svjedoci stoljeća, i gdje usprkos svim teškoćama kršćanstvo i dalje živi.
Komentari