Od Terorističkih Skupina do Konvencionalne Vojske

Poljski "otac utemeljitelj" Izraela, David Ben Gurion, bio je duboko uronjen u kampanje etničkog čišćenja i prisilnog raseljavanja

Poljski "otac utemeljitelj" Izraela, David Ben Gurion, bio je duboko uronjen u kampanje etničkog čišćenja i prisilnog raseljavanja nasljedujući ideologiju Ukrajinca Ze'eva Jabotinskog, prvog koji je pozvao na militarizaciju cionizma kao instrumenta kolonizacije Levanta i suočavanja s autohtonim palestinskim stanovništvom.

Dana 31. svibnja 1948., Ben Gurion je formalno transformirao cionističke paravojne formacije Haganah, Stern, Irgun i Palmach u ono što će se nazvati "Izraelske obrambene snage" (IDF). Taj će čin postaviti temelje države koju mnogi analitičari i povjesničari opisuju kao doseljeničko-kolonijalni projekt u Palestini.

Ova transformacija od oružanih bandi do uniformirane vojske sažima samu bit onoga što je Izrael od svog nastanka: entitet izgrađen na sustavnom nasilju, maskiran institucionalnim ruhom legitimnosti. Danas se taj obrazac nastavlja u Gazi i na okupiranoj Zapadnoj obali, gdje tenkovi gaze tijela mrtvih i ranjenih, a civili bivaju ubijeni u vlastitim domovima.

Prema definiciji Opće skupštine Ujedinjenih naroda, "nanošenje smrti ili teških tjelesnih ozljeda civilima u svrhu zastrašivanja stanovništva" jest terorizam. Teško je tu definiciju ne primijeniti na stambene zgrade pretvorene u prah radi "likvidacije" boraca otpora, na napade na bolnice, crkve i džamije, ili na naoružavanje komunikacijske tehnologije za masovno ubijanje građana diljem Bejruta.

Ako postoji jedna riječ koja definira izraelski modus operandi od ranih kampanja etničkog čišćenja do kontinuiranih vojnih intervencija u Gazi, na Zapadnoj obali, u Libanonu, Siriji, Iraku, Iranu i Jemenu, a ranije i u Egiptu, Jordanu, Tunisu i Sudanu ta je riječ terorizam.

Nasljeđe Terorizma

Korijeni sežu dublje od 1948. Rani cionisti koji su ratovali uz britansku stranu u Prvom svjetskom ratu, u sklopu tzv. Židovske legije čiji je su osnivač bio Jabotinsky, utrli su put za Balfourovu deklaraciju britanski diplomatski manevri koji je obećao domovinu u Palestini narodu koji u njoj nije živio, u zamjenu za ratne usluge.

Izrael je, dakle, plod nelegitimnog saveza između kolonijalne sile u zalasku i okupacijske sile u nastajanju. Posve je prirodno da nezakonito "dijete" takvog braka nosi obilježja i mentalitet svojih roditelja osvajača, kolonizatora i terorista.

Konkretni primjeri govore sami za sebe. U srpnju 1938., teroristička skupina Irgun detonirala je dvije automobilske bombe na tržnici u Haifi, ubivši i ranivši sedamdeset Palestinaca. Iste organizacije 1946. bombardirale su britansko veleposlanstvo u Rimu, frustrirane britanskim tempom odobravanja židovske migracije u Palestinu čin koji je paradoksalno potaknuo protužidovska raspoloženja u Britaniji i ubrzao odlazak Židova u Palestinu. Ta je taktika stvaranje straha unutar dijaspore radi ubrzavanja imigracije primjenjivana i u Egiptu, Iraku i Siriji, gdje su cionistički agenti provocirali nasilje nad tamošnjim židovskim zajednicama.

Izraz "cionistički terorizam" nije bio antiizraelska propaganda bio je standardna formulacija britanskih mandatnih vlasti u Palestini, osobito tijekom tridesetih godina i nakon Velikog palestinskog ustanka 1936.–1939., kada se autohtono stanovništvo dignulo protiv britanske uprave i nekontroliranog priljeva stranih doseljenika.

Banda Lehi (Stern) ubila je britanskog ministra Lorda Moynea u Kairu 1944. Irgun, predvođen Menachemom Beginom budućim izraelskim premijerom razorio je hotel King David u Jeruzalemu 1946., tada sjedištu britanske mandatne vlade, s oko 150 mrtvih i ranjenih, među kojima Britanci, Palestinci i Židovi. Nakon britanskog povlačenja, banda Lehi ubila je u rujnu 1948. posrednika UN-a, grofa Folkea Bernadottea.

No primarno metu cionističkih terorista uvijek je činilo autohtono arapsko stanovništvo Palestine muslimani, kršćani i Židovi. Napadi na tržnice, džamije i cijela sela kulminirali su masakrima u Haifi, Deir Yassinu i Tanturi, gdje su mještani ubijani, silovani i mučeni.

Od Terorističke Bande do "Konvencionalne" Vojske

Osnivanje Izraela 1948. nije okončalo ovaj mentalitet institucionaliziralo ga je. Umjesto bandi, sada je djelovao IDF; umjesto spontanog nasilja, sustavna represija u industrijskim razmjerima.

Qibya 1953.: dvjesto ubijenih Palestinaca. Qalqilya 1956.: sedamdeset mrtvih. Kafr Qasim iste godine: četrdeset i devet civila poklano na cesti. Samo su to nekolicina zabilježenih postaja na dugom putu zločina koji traje do danas.

Ova "država bande" djelovala je pod međunarodnim imunitetom, brzo zamjenivši britanskog zaštitnika američkim. Dok su Britanci utirali put Balfourovom deklaracijom, SAD je bio prva zemlja koja je priznala Izrael 14. svibnja 1948. Već 1972. Washington je po prvi put upotrijebio pravo veta u Vijeću sigurnosti UN-a u korist Izraela, blokiravši libanonsku pritužbu. Od tada je taj veto primijenjen više od pedeset puta.

Prema podacima Američke agencije za međunarodni razvoj, Izrael je najveći primatelj američke pomoći u povijesti više od 260 milijardi dolara između 1948. i 2023., a iznos je do ožujka 2024. narastao na 310 milijardi. Dvije trećine te pomoći bilo je vojne naravi.

Nestabilnost i Otpor

Unatoč svoj toj potpori, cionistički ratni stroj nije uspio donijeti ni mir ni stabilnost. Dapače, operacija Al-Aqsa Flood i sukobi s osi otpora u zapadnoj Aziji duboko su uzdrmali izraelsku stratešku samopercepciju. Kada je Hezbollah granatirao sjever okupirane Palestine dosegli do Haife, izraelski mediji izvijestili su da je više od milijun građana u dometu projektila.

Čak su i izraelski analitičari i vojni dužnosnici počeli glasno iskazivati zabrinutost. Pričavni general Itzhak Brik upozorio je da "taktička postignuća Izraela, makar i bez presedana, ne mijenjaju opasnu stratešku stvarnost." Vojni analitičar Yossi Melman opisuje "strašan scenarij" rata na više frontova Libanon, Gaza, Zapadna obala, Jemen, Irak, Golanska visoravan koji vojsku i društvo može dovesti do točke pucanja. Komentator Uri Misgav u Haaretzu piše otvoreno: "Ovo je beskrajan rat, bez ciljeva, plana ili koristi. Jedini cilj je nastavak rata kako bi se sačuvala Netanyahuova vlast. Ne smijemo ići kao stado na klanje."

Nedavne izraelske invazije na palestinska sela i izbjegličke kampove u Jeninu, Qabatiji, Tulkaremu i Gazi obilježene su šokantnom brutalnošću: vojnici zlostavljaju ranjene civile, skrnave tijela palih, ciljaju humanitarne radnike. Sve snimljeno. Sve dokumentirano. Isti mentalitet terorističke bande sada u uniformi.

Palestinski novinar Hilmi Musa, pišući s ruševina Gaze, sažima raspoloženje na terenu: "Radost neprijatelja nije dugo trajala. Agresija će biti poražena i okupacija će prestati."

No Izrael, nalik terorističkim bandama koje su ga izgradile, čini se strukturno nesposobnim učiti iz vlastite povijesti. Ciklus nasilja se nastavlja slijep za neizbježne posljedice.

Turski predsjednik Erdogan jednom je rekao: "Ako izraelske vlasti nastave generirati nestabilnost, Židovi će opet tražiti utočište u Turskoj." Kako stvari stoje ništa nije isključeno.

Što je izgrađeno na laži, laž je.