Teroristička država kroz vrijeme

Poljski “otac utemeljitelj” ove države, Ben Gurion, sam je bio uronjen u kampanje kriminalnog etničkog čišćenja i raseljavanja, slično kao cionističke terorističke skupine koje su osnovale okupacijsku državu na temelju ideja Ukrajinca Ze’eva Jabotinskog. Potonji je bio prvi koji je pozvao na militarizaciju cionizma kako bi se suočio s autohtonim Palestincima i uspostavio kolonijalni projekt na Levantu.

Autor: Khalil Harb (The Cradle)

Prilagodio: Darko Brlečić

Dana 31. svibnja 1948., čovjek rođen u Poljskoj po imenu David Ben Gurion transformirao je cionističke terorističke skupine - Haganah, Stern, Irgun i Palmach - u ono što će se zvati "Izraelske obrambene snage" (IDF). Ovaj će čovjek kasnije postati prvi premijer Izraela, a njegovi su postupci postavili temelje za ono što mnogi opisuju kao doseljeničko-kolonijalnu državu u Palestini.

Ova činjenica sažima samu bit okupacijske države danas, nudeći oštru ilustraciju neselektivno nasilnih korijena na kojima su država i njezina vojska izgrađene. Danas se izraelske vojne operacije nastavljaju u Gazi i na okupiranoj Zapadnoj obali, gdje tenkovi lome tijela mrtvih i ranjenih i gdje se stanovnici bacaju s krovova ili pucaju iz snajpera u njihovim domovima.

“Nanošenje smrti ili teških tjelesnih ozljeda civilima u svrhu zastrašivanja stanovništva” sama je definicija terorizma, prema riječima Opće skupštine Ujedinjenih naroda.

Čitave stambene zgrade pretvorene su u ruševine u ime “atentata” na borce otpora, bilo u Gazi, Zapadnoj obali ili čak Bejrutu. Izraelska vlada normalizirala je krvave napade na bolnice, crkve i džamije i naoružala komunikacijsku tehnologiju kako bi masovno uništila ljude u domovima, uredima i na ulicama – kako bi utjerala strah u civile i prisilila ih na pokornost.

Država bande

Ako postoji ijedna riječ koja najbolje definira izraelski modus operandi, onda je to terorizam. Od svog početka kao političkog entiteta preko ranih kampanja etničkog čišćenja do kontinuiranog vojnog nametanja Gazi, Zapadnoj obali, Libanonu, Siriji, Iraku, Iranu i Jemenu – da ne spominjemo njegove prethodne akcije u Egiptu, Jordanu, Tunisu, i Sudan – povijest Izraela obilježena je otvorenim nepoštivanjem međunarodnog prava i moralnih načela.

Terorizam je najmoćnije oružje Izraela, 'države bande' koja sada nosi nadimak 'Netanyahuova banda', te njezinih sigurnosnih i vojnih aparata. Ovaj mentalitet bande dugo je bio dio cionističke ideologije, koja svoje ciljeve prikriva uzvišenom vjerskom retorikom, dok istovremeno oslobađa pokvarene činove nasilja i dominacije.

Gotovo stoljeće kasnije, Izrael se još uvijek bori da stekne legitiman položaj, a njegovo postojanje stalno je kvareno njegovim nasilnim rođenjem i stalnim ugnjetavanjem Palestinaca.

Zaboravite sve zapadne obmane korištene da se javno mnijenje uvjeri da je okupacijska država "jedina demokracija na Bliskom istoku". Kako kaže arapska poslovica: “Što je izgrađeno na laži, laž je.”

Poljski “otac utemeljitelj” ove države, Ben Gurion, sam je bio uronjen u kampanje kriminalnog etničkog čišćenja i raseljavanja, slično kao cionističke terorističke skupine koje su osnovale okupacijsku državu na temelju ideja Ukrajinca Ze’eva Jabotinskog. Potonji je bio prvi koji je pozvao na militarizaciju cionizma kako bi se suočio s autohtonim Palestincima i uspostavio kolonijalni projekt na Levantu.

Nasljeđe terorizma

Rani cionisti koji su se borili zajedno s britanskim snagama u Prvom svjetskom ratu unutar onoga što je bilo poznato kao Židovska legija, čiji je suosnivač Jabotinsky, snažno su pridonijeli postupnom formiranju cionističke države. Mnogi povjesničari vjeruju da su ti zapadni Židovi u zamjenu za usluge ove legije dobili britansku Balfourovu deklaraciju, kojom su se obvezali uspostaviti državu za njih u Palestini.

Izrael je, dakle, proizvod nelegitimnog braka između kolonijalne sile u opadanju i okupacijske sile u nastajanju. Prirodno je da nezakoniti "zločesti dečko" rođen iz ovog sumnjivog braka nosi mnoga obilježja kolonista, okupatora, nasilnika i terorističkih skupina.

Uzmimo, na primjer, incident koji se dogodio prije uspostave okupacijske države. U srpnju 1938. teroristička skupina Irgun detonirala je dva automobila bombe na tržnici u Haifi, ubivši i ranivši 70 Palestinaca.

Nasilni doseg Irguna proširio se izvan Palestine, kao 1946., kada su židovski teroristi bombardirali britansko veleposlanstvo u Rimu, frustrirani onim što su smatrali britanskim oklijevanjem da ubrzaju imigraciju Židova u Palestinu.

Ovaj je napad pomogao potaknuti protužidovske osjećaje u Britaniji i potaknuo daljnju imigraciju Židova u Palestinu, taktiku koja podsjeća na cionističke urote u Egiptu, Iraku i Siriji za ciljanje i teroriziranje židovskih manjina, poticanje nasilja i društvenih sukoba koji bi ih na kraju natjerali na bijeg u Palestinu.

Izraz "cionistički terorizam" bio je uobičajen u službenom britanskom diskursu, uključujući retoriku i korespondenciju mandatne vlasti u Palestini. To je posebno bio slučaj 1930-ih, prije Drugog svjetskog rata, i nakon izbijanja Velikog palestinskog ustanka 1936. – 1939., kada se autohtono arapsko stanovništvo diglo protiv britanskih okupacijskih vlasti i nekontroliranog priljeva stranih židovskih doseljenika.

Uzmimo, na primjer, cionističku bandu Lehi, također poznatu kao Stern, koja je ubila britanskog ministra Lorda Moynea u Kairu 1944. Banda Irgun, predvođena militantnim Menachemom Beginom – još jednim budućim izraelskim premijerom – digla je u zrak hotel King David godine. Jeruzalem 1946. kada je u njemu bilo sjedište britanske mandatne vlade, ubivši i ranivši oko 150 ljudi, uključujući desetke Britanaca, Palestinaca, pa čak i Židova.

Nakon britanskog izlaska iz Palestine, cionističke terorističke skupine usmjerile su pozornost na Ujedinjene narode. U rujnu 1948. banda Lehi ubila je posrednika UN-a grofa Folkea Bernadottea pod optužbom da podržava Arape.

Ali primarni fokus cionističkih terorista ostalo je autohtono arapsko stanovništvo Palestine, koje su činili muslimani, kršćani i Židovi. Njihove nasilne kampanje ciljale su tržnice, džamije, javne prostore i cijela sela, uključujući užasne napade na mjesta kao što su Haifa, Deir Yassin i Tantura, gdje su mještani brutalno ubijani, silovani i mučeni.

Od terorističke bande do 'konvencionalne' vojske

Osnivanje Izraela 1948. malo je doprinijelo okončanju ovog mentaliteta bandi. Umjesto toga, postalo je institucionalizirano unutar novoformiranog "IDF-a", u čijem je oblikovanju pomogao Ben Gurion. Masakri i ugnjetavanje su se nastavili, sada u većim, sustavnijim razmjerima.

Qibya je 1953. godine vidio 200 ubijenih Palestinaca, Qalqilya je 1956. izgubio 70 života, a Kafr Qasim je iste godine svjedočio još 49 mrtvih. Ovo su samo neki od primjera zločina koji su se tijekom vremena proširili.

Država bande djelovala je u zapadnoj Aziji pod međunarodnim imunitetom i brzo je prešla s britanskog mentorstva na američko. Britanci su utrli put obećanjem o uspostavi cionističke države i omogućili useljavanje Židova, dok je SAD prvi priznao Izrael kao 'neovisnu državu' 14. svibnja 1948.

I demokratska i republikanska stranka složile su se da neće dirati odnose s državom od prvih dana. Godine 1972. Washington je prvi put upotrijebio svoje pravo veta u Vijeću sigurnosti UN-a u korist Izraela kako bi blokirao libanonsku pritužbu, štap veta koji je Washington od tada upotrijebio više od 50 puta.

Prema podacima Američke agencije za međunarodni razvoj, Izrael je najveći primatelj američke pomoći, s više od 260 milijardi dolara između 1948. i 2023., što se povećalo na 310 milijardi dolara do ožujka 2024. Dvije trećine te pomoći bile su vojne prirode, jednostavno omogućiti mu da ubija iz zadovoljstva.

Ali cionistički ratni stroj divlja od 1930-ih do danas, pokušavajući ubiti 4000 ljudi u jednoj minuti bombardirajući bežične uređaje i dojavljivače u Bejrutu i tjerajući Palestince u smrt u područjima koja bi trebala biti 'sigurne zone' brutalnost je bila taktika demonstriranja moći i nadmoći Izraela, nije uspjela donijeti državi ni mir ni stabilnost.

Danas se sve veći osjećaj bespomoćnosti uvlači u izraelski diskurs. Pokretanje operacije Al-Aqsa Flood i kasniji sukobi sa svim dijelovima zapadnoazijske Osovine otpora uzdrmali su izraelsku državu. Kada je Hezbollah bombardirao okupiranu sjevernu Palestinu, dopirući sve do Haife, izraelski mediji su izvijestili da je više od milijun građana sada u dometu Hezbollahovih projektila.

Nestabilnost Izraela i otpor regije

Čak su i izraelski generali i analitičari priznali nesigurnost situacije u Tel Avivu. Pričuvni general Itzhak Brik kaže: "Izraelova taktička postignuća su sposobnosti bez presedana, ali ne mijenjaju opasnu stvarnost oko sebe."

Uri Misgav piše u izraelskom Haaretzu da je “ovo beskrajan rat, bez ciljeva, plana ili koristi. Jedini cilj, plan i korist je nastavak rata kako bi se očuvala Netanyahuova vladavina. Ne smijemo ići kao stado na klanje.”

Izraelski vojni i sigurnosni stručnjak Yossi Melman piše o "strašnom scenariju", rekavši:

Rat protiv Hezbollaha nije samo napad, već nam je potrebna široka vojna prisutnost u Libanonu. To znači rat iscrpljivanja kakav je vojska pretrpjela na jugu do povlačenja 2000. godine. Ako pretpostavimo da će vojska i domovina izdržati rat na dvije fronte, nema jamstva da rat neće prijeći na ključanje. Zapadna obala. Rat na više frontova također znači ispaljivanje projektila s frontova Jemena, Golanske visoravni i Iraka.

Izraelske nedavne invazije na palestinska sela i izbjegličke kampove u Jeninu, Qabatiji, Tulkaremu i Gazi obilježene su šokantnom brutalnošću, s izvješćima o vojnicima koji su zlostavljali ranjene civile, skrnavili tijela mučenika i ciljali humanitarne radnike.

Uništen tenk Merkava u Gazi

Ovi činovi, snimljeni kamerom, otkrivaju isti mentalitet terorističkih bandi koji postoji od dana osnutka Izraela. Od pogubljenja ranjenih zatvorenika i silovanja zatočenika do uništavanja cesta, domova i trgovina bez razloga, ponašanje izraelskih snaga odražava ponašanje kriminalnih sindikata, a ne moderne države.

Palestinski novinar Hilmi Musa piše s ruševina Gaze nakon što je libanonski otpor odgovorio bombardiranjem Haife:

Jasno je da radost neprijatelja postignutim proteklih dana nije dugo trajala, a velika je nada da će svoje razočaranje doživjeti puno prije nego što je očekivao. Agresija će biti poražena i okupacija će prestati.

Ali unatoč svim znakovima upozorenja, Izrael, poput terorističkih bandi koje su ga izgradile, čini se nesposobnim razumjeti lekcije iz povijesti. Njegov ciklus nasilja se nastavlja, slijep za neizbježne posljedice svojih postupaka.