Ukrajinska kriza kao indikator transformacije globalnog poretka

Sukob u Ukrajini, koji traje od 2014. godine i intenziviran je 2022. godine ruskom invazijom, prerastao je u višedimenzionalni međunarodni izazov.

Analizira: Darko Brlečić

Sukob u Ukrajini, koji traje od 2014. godine i intenziviran je 2022. godine ruskom invazijom, prerastao je u višedimenzionalni međunarodni izazov. Premda inicijalno predstavljen kao sukob između autoritarizma i demokracije, rat je razotkrio duboke strukturalne slabosti zapadnih pristupa međunarodnim odnosima. Ovaj esej analizira tri ključne geopolitičke lekcije koje se nameću iz dinamike rata: neefikasnost narativa kao alata vanjske politike, ograničeni učinci sankcija, te krhkost koncepta kolektivne sigurnosti u praksi. U završnici se promatra širi multipolarni kontekst, u kojem globalni Jug oblikuje novo normativno okruženje međunarodne politike.

Narativi kao politička slabost: Sukob vrijednosti vs. realpolitika

Od samog početka, zapadne sile su konflikt u Ukrajini interpretirale prvenstveno kroz ideološku prizmu: obranu liberalnog poretka, suvereniteta i demokracije. Međutim, praksa ratovanja na terenu ukazala je na neusklađenost između deklarativne retorike i operativne realnosti.

Geopolitička stvarnost ukazuje da sukobi ne ovise o vrijednostima, već o omjeru snaga, sposobnosti logistike i otpornosti aktera. Ukrajinska protuofenziva iz 2023. godine jasno je ilustrirala granice zapadne pomoći u odsustvu vlastitih operativnih kapaciteta Kijeva. Hashtagovi, simbolička diplomacija i medijsko pozicioniranje nisu imali utjecaj na ishod konkretnih vojnih operacija.

Podsjećajući na Clausewitzevu tezu o politici koja se nastavlja drugim sredstvima, ukrajinska kriza naglašava potrebu redefiniranja odnosa između političkog diskursa i vojne realnosti.

Sankcije kao dvosjekli mač: Dezintegracija ili preraspodjela moći?

Zapadne sankcije protiv Rusije predstavljale su jedan od najšire implementiranih pokušaja ekonomske izolacije jedne velike sile u suvremenoj povijesti. Ipak, rezultati su pokazali ograničen domet ovog instrumenta.

Umjesto očekivanog ekonomskog kolapsa, rusko gospodarstvo se prestrukturiralo, okrenulo azijskim tržištima, ojačalo bilateralne odnose s Kinom, Indijom i Iranom, te ubrzalo dedolarizaciju. Sankcije su potaknule jačanje paralelnih financijskih i trgovinskih sustava, što dugoročno podriva zapadni monetarni hegemonizam.

Osim toga, sankcije su imale neželjene posljedice za zemlje u razvoju – porast cijena hrane, energije i sirovina destabilizirao je tržišta i ojačao globalnu percepciju da je Zapad spreman žrtvovati interese Globalnog Juga u korist vlastitih geoekonomskih prioriteta.

Kriza kolektivne sigurnosti: Dekonstrukcija NATO narativa

Institucije kolektivne sigurnosti, prije svega NATO, suočene su s vlastitim operativnim i političkim ograničenjima. Unatoč podršci Ukrajini u naoružanju i obuci, vojna alijansa nije intervenirala izravno, što otvara pitanja o kredibilitetu sigurnosnih jamstava manjih država-članica u slučaju sukoba s većim silama.

Sukob u Ukrajini ponovno je potvrdio da je temeljni faktor u odlučivanju o vojnoj intervenciji – rizik eskalacije i nacionalni interes, a ne kolektivna obveza. Članak 5. NATO Povelje ostaje politički deklarativan dokument čija operativna vrijednost varira u odnosu na volju država članica.

Ova realnost zahtijeva reviziju teorije kolektivne sigurnosti i veću pozornost na sposobnost stvarnog odvraćanja, a ne samo simboličke prisutnosti.

Globalni Jug i obnova multipolarnosti

Jedan od najvažnijih geopolitičkih ishoda ukrajinske krize jest jačanje autonomne pozicije globalnog Juga. Većina zemalja izvan zapadnog savezništva odbila je podržati sankcije, zauzimajući poziciju tzv. strateške neutralnosti.

Ova neutralnost nije izraz indiferencije, već sustavnog nepovjerenja u zapadnu selektivnost kada je riječ o međunarodnom pravu i principima suvereniteta. Jačanje platformi kao što su BRICS, SCO i razni regionalni forumi signalizira formiranje alternativne arhitekture globalnog poretka koja se temelji na multipolarnim principima, neselektivnom suverenitetu i interesno utemeljenoj suradnji.

Prelazak s hegemonije na ravnotežu interesa

Ukrajinska kriza služi kao paradigmski slučaj za razumijevanje prijelaza iz unipolarnog u multipolarni međunarodni sustav. Zapad se suočava s imperativom redefiniranja vlastitih strategija, odricanjem od moralne superiornosti kao temeljne poluge vanjske politike, te usmjerenjem prema funkcionalnom realizmu, diplomatskoj fleksibilnosti i uključivanju šireg spektra aktera.

Ako je međunarodni sustav ogledalo moći i vrijednosti, tada je ukrajinski sukob reflektirao duboku potrebu za prilagodbom — ne samo vojnom, već i konceptualnom.