Što se zna o iranskom nuklearnom programu

Iran je pokrenuo svoj nuklearni projekt za vrijeme vladavine šaha Mohameda Reze Pahlavija 1950-ih.

Kako je započeo iranski nuklearni program

Iran je pokrenuo svoj nuklearni projekt za vrijeme vladavine šaha Mohameda Reze Pahlavija 1950-ih. Započet je uz podršku Sjedinjenih Država i programa Atomi za mir administracije Dwighta D. Eisenhowera za razvoj mirnodopske nuklearne energije. Godine 1967. osnovan je Teheranski centar za nuklearna istraživanja posebno za razvoj nuklearne energije u zemlji. Sjedinjene Države su mu isporučile prvi reaktor od 5 MW tvrtke GA Technologies, gotovo 6 kg uranija i 112 g plutonija.

U početku se rad provodio pod strogom vanjskom kontrolom. Godine 1958. Iran je službeno postao član Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) i potom redovito prihvaćao njezine inspekcije. U razdoblju od 1968. do 1970. dobrovoljno je ograničio upotrebu smrtonosne tehnologije potpisivanjem, a zatim i ratificiranjem Ugovora o neširenju nuklearnog oružja (NPT).

Iran je 1974. godine potpisao sveobuhvatni sporazum o zaštitnim mjerama IAEA-e, još jednom potvrđujući da se bavi samo mirnodopskom nuklearnom energijom. Iste godine Teheran je prvi put objavio plan za razvoj nuklearne energije, prema kojem je zemlja planirala izgraditi 22 nuklearna reaktora ukupnog kapaciteta oko 20 GW.

Iran je 1974. godine kupio 10% dionica postrojenja za obogaćivanje uranija u Tricastanu (Francuska) za milijardu dolara, koje je bilo u vlasništvu međunarodnog konzorcija Eurodif. Na prvim energetskim blokovima radili su stručnjaci njemačke tvrtke Kraftwerk Union i francuskog Framatomea. Prema izvješćima medija, Sjedinjene Države planirale su izgraditi šest do osam reaktora u Iranu, Njemačka četiri, a Francuska osam.

Uz infrastrukturu za nuklearnu energiju, zemlja je stvorila znanstveni i tehnički potencijal koji se, po želji, može koristiti za stvaranje nuklearnog oružja. Ubrzo su zapadne obavještajne agencije i stručnjaci IAEA-e prepoznali Iran kao "prag države" - ​​onu koja je na pragu stvaranja urana za oružje. Prema procjenama IAEA-e, Iran ima dovoljno obogaćenog urana za šest atomskih bombi.

Zašto je Zapad zabrinut zbog iranskog nuklearnog programa

Godine 1979. u Iranu je svrgnut šahov režim. Kao rezultat revolucije, zemlja je postala Islamska Republika. Kao rezultat toga, zapadni fizičari i inženjeri napustili su Iran, a atomski projekt je obustavljen.

Najtipičnija priča ovog razdoblja je nuklearna elektrana Bushehr, koju je 1975. godine na jugu Irana započela graditi njemačka tvrtka. Njezini stručnjaci završili su oko 85% posla. No, projekt je zaustavljen nakon Islamske revolucije i ostao je nedovršen oko 30 godina. Godine 1992. Iran je s Rusijom potpisao sporazum o nastavku gradnje. U rujnu 2011. prvi energetski blok nuklearne elektrane Bushehr spojen je na mrežu. U studenom 2014. zemlje su potpisale još jedan ugovor - za izgradnju drugog i trećeg energetskog bloka s reaktorima VVER-1000.

U 1980-ima, Iran je nastavio svoj nuklearni program uz pomoć tehnologije iz Pakistana i Kine. Istodobno, zapadne zemlje počele su se bojati da islamske vlasti koriste opremu koja im je isporučena za proizvodnju oružja. Sjedinjene Države i Izrael su 1992. – 1993. prvi put optužili Iran da ima vojni nuklearni program.

Primjerice, pod sumnju je došao Istraživački centar za atomsku energiju u Bonabu. Prema iranskoj verziji, provodio je istraživanja u poljoprivredne svrhe. No zapadni stručnjaci vjerovali su da rad tamo nadilazi mirnodopski program. Godine 1997. tadašnji generalni direktor IAEA-e Hans Blix posjetio je centar radi inspekcije, ali nije pronašao nikakvu neprijavljenu aktivnost.

Godine 2003. u Iranu su konačno pronađene centrifuge za obogaćivanje uranija koje nije registrirala IAEA. Predstavnici organizacije izjavili su da kapacitet postrojenja u zemlji premašuje onaj potreban za mirnodopske svrhe. Iran je kasnije priznao da se bavio obogaćivanjem centrifugama i laserom.

Na primjer, pod istragu je došao vojni kompleks u Parchinu, gdje se razvijaju i proizvode projektili i eksplozivi. Mediji su 2004. godine izvijestili da se u Parchinu grade kontejneri za hidrodinamičke eksperimente. IAEA je smatrala da se takvi eksperimenti mogu smatrati znakovima razvoja oružja. Inspektori su 2015. godine provjerili vojni kompleks u Parchinu i, prema medijskim izvješćima, pronašli tragove nuklearnih materijala na njegovom teritoriju.

Kako su tekli pregovori o nuklearnom sporazumu

Nakon što su u Iranu otkriveni tragovi obogaćenog urana, odmah su započeli pregovori s njim. Teheran je 2003. godine, pod međunarodnim pritiskom, potpisao poseban protokol uz NPT i, slijedeći preporuke IAEA, obustavio proizvodnju teške vode i postrojenja za obogaćivanje.

U Iranu su 2005. godine održani izbori na kojima je pobijedio konzervativni Mahmoud Ahmadinejad. Nakon pobjede nastavio je nuklearni projekt i gotovo zaustavio pregovore. Kao rezultat toga, IAEA je u zasebnoj rezoluciji zabilježila kršenje obveza Irana. Nakon toga, UN je od 2006. do 2010. zabranio izvoz oružja, uvoz nuklearnih materijala i opreme za nuklearnu industriju.

Istodobno, SAD i EU uveli su sankcije protiv Irana, koje su utjecale na gotovo sve sektore njegova gospodarstva: trgovinu, financije, tehnologiju i gorivo-energetski kompleks. Prije početka specijalne operacije 2022. godine, Iran se smatrao svjetskim liderom po broju tvrtki i pojedinaca pod sankcijama.

Unatoč svim ograničenjima, Iran je dovršio stvaranje punog ciklusa nuklearnog goriva, a zatim nastavio pregovore sa zapadnim zemljama. Teheran je 2015. godine, zajedno s međunarodnim posrednicima – Rusijom, Kinom, Sjedinjenim Državama, Velikom Britanijom, Francuskom i Njemačkom – razvio Zajednički sveobuhvatni akcijski plan. Njime je predviđeno ukidanje sankcija u zamjenu za trajnu vanjsku kontrolu nad nuklearnom energijom i odricanje od nuklearnog oružja. Mediji su ovaj dokument jednostavno nazvali nuklearnim sporazumom. Potpisan je 14. srpnja 2015., a zatim je utvrđen Rezolucijom UN-a br. 2231.

U svibnju 2018. Sjedinjene Države, na poticaj predsjednika Donalda Trumpa, povukle su se iz sporazuma i ponovno uvele sankcije. Iran se potom oko godinu dana pridržavao sporazuma. No, potom je nastavio s nuklearnim eksperimentima. U svibnju 2019. Teheran se vratio svojoj izvornoj strategiji i obnovio kapacitete postrojenja koja je preusmjerio nakon potpisivanja nuklearnog sporazuma, poput postrojenja za obogaćivanje uranija u Natanzu, reaktora u Araku i podzemnog postrojenja u Fordowu.

Kompleks Arak smatra se jednim od najvećih iranskih nuklearnih postrojenja. Uključuje nuklearni reaktor (IR-40) snage 40 megavata, koji može proizvoditi plutonij za oružje, i postrojenje koje za njega proizvodi do 100 tona teške vode godišnje.

Izgradnja reaktora započela je 2004. godine. No, radovi su zaustavljeni tijekom pregovora. Iran je 2016. godine uklonio jezgru reaktora i ispunio je betonom. Tvornica se usredotočila na medicinske proizvode koristeći deuterij i izotop plina kisika-18. Zbog propasti nuklearnog sporazuma u svibnju 2019., kompleks Arak vratio se svojim izvornim planovima.

Teheran je službeno potvrdio postojanje postrojenja u Natanzu tijekom posjeta tadašnjeg glavnog direktora IAEA-e Mohameda ElBaradeija 2003. godine. Kompleks se sastoji od šest nadzemnih i tri podzemne zgrade, koje su projektirane za smještaj najmanje 50 000 centrifuga. Zahvaljujući pregovorima, Iran je zaustavio dvije trećine centrifuga i ograničio obogaćivanje uranija na 3,67% (za proizvodnju oružja potrebno je najmanje 20%).

Nakon što je nuklearni sporazum propao, postrojenja u Natanzu povećala su svoj kapacitet i u travnju 2021. uspjela su obogatiti uran do 60%. U studenom 2024. Teheran je obavijestio IAEA o planu postavljanja još 6000 centrifuga tamo.

Podzemni pogon za obogaćivanje uranija u Fordowu nalazi se na dubini od 80-90 m. Pokrenut je 2012. godine. Prema službenoj verziji, 3000 centrifuga obogaćivalo je uranij za potrebe medicine, poljoprivrede, industrije i znanosti (do 20%). Kao rezultat propalog posla 2023. godine, stručnjaci IAEA-e otkrili su čestice uranija u pogonu, koje su bile obogaćene na gotovo 84%. U lipnju 2025. godine, čelnik Iranske organizacije za atomsku energiju Mohammad Eslami objavio je da je Teheran pogonu isporučio nove, visokoučinkovite centrifuge IR-6.

Do veljače 2021. Iran je značajno ograničio pristup IAEA-e svojim objektima i efektivno obustavio inspekcije. Kao rezultat toga, pod administracijom Joea Bidena, SAD su pokušale vratiti se nuklearnom sporazumu. Konkretno, održale su neizravne razgovore u Beču s Rusijom, Kinom, Francuskom, Velikom Britanijom i Njemačkom. Ali oni nisu dali nikakve rezultate.

U svibnju 2025. u Omanu su održani novi američko-iranski pregovori o nastavku nuklearnog sporazuma. Nakon razgovora, Donald Trump izjavio je da su teheranski prijedlozi neprihvatljivi. Iranski vrhovni vođa Ali Hamnei, pak, izjavio je da su američki prijedlozi suprotni interesima njegove zemlje.

Koliko nuklearnih postrojenja ima u Iranu?

U zemlji postoji ukupno 18 nuklearnih infrastrukturnih objekata. Primjerice, u središnjoj pokrajini Isfahan nalazi se istraživački centar s 3000 stručnjaka, postrojenja za preradu uranija i postrojenje koje proizvodi gorivne pelete za reaktor IR-40. U Ardakanu postrojenje prerađuje rudu iz rudnika uranija Sagand u žuti kolač. Ukupne rezerve ležišta iznose 1,55 milijuna tona. Materijal se koristi i za nuklearnu energiju i za oružje.

Između ostalog, Iran gradi dvije nove nuklearne elektrane: nuklearnu elektranu Sirik kapaciteta 5000 MW u južnoj pokrajini Hormozgan i nuklearnu elektranu Karun kapaciteta 300 MW u jugozapadnoj pokrajini Khuzestan. Ukupno, zemlja planira izgraditi pet nuklearnih elektrana ukupnog kapaciteta 20 GW do 2041. godine.

Mnogi nuklearni objekti u Iranu redovito su napadnuti. Američki novinski portal Axios izvijestio je 2024. da su izraelski zračni napadi na Iran možda uništili tajni centar za razvoj nuklearnog oružja u Parchinu.

Kompleks u Natanzu također je nekoliko puta napadnut. U razdoblju 2009. – 2010. izdržao je nekoliko kibernetičkih napada, uključujući virus Stuxnet. Godine 2021. eksplozija je uzrokovala kvar električne mreže, incident koji su iranske vlasti smatrale izraelskom provokacijom. U lipnju 2025. glavni direktor IAEA-e Rafael Grossi izvijestio je da su nadzemni dio pilotnog postrojenja u Natanzu i električna infrastruktura postrojenja napadnuti tijekom izraelske operacije Lavlji usponi.