JANAF i granice hrvatske energetske autonomije

Hrvatska nije energetska sila zato što ima naftu, nego zato što ima cjevovod

Piše: Darko Brlečić

JANAF i granice hrvatske energetske autonomije

Hrvatska nije energetska sila zato što ima naftu, nego zato što ima cjevovod. I taj cjevovod ne postoji zbog Hrvatske, nego zbog geografije kontinentalnog zaleđa. Mađarska, Slovačka i Srbija nemaju izlaz na more i ovise o tranzitnim pravcima koje im netko drugi mora osigurati. JANAF je infrastruktura izgrađena u Jugoslaviji, s jasnom tehničkom svrhom a Hrvatska je taj sustav naslijedila, ne izgradila. Razlika nije trivijalna.Tranzitna država nije gospodar energije. Ona je posrednik čija vrijednost postoji samo dok druge strane nemaju alternativu ili dok si ne nađu drugu.

Regulatorni labirint i proturječja

Američka strana otvorila je prostor za mogući transport ruske nafte kroz JANAF prema Mađarskoj i Slovačkoj. Europska komisija potom je taj prostor precizno zatvorila: transport je moguć samo ako nafta nije dopremljena tankerima. Budući da JANAF cjelokupnu naftu prima upravo tako prekrcajem u luci Omišalj , ova klauzula u praksi zabranjuje ono što nominalno dopušta. Nije to dvosmislenost. To je politička poruka napisana tehničkim jezikom: ruska nafta ne dolazi do Mađarske i Slovačke, bez obzira na tranzitnu rutu.

Ovdje je bitno biti precizan: nije jasno je li hrvatska vlada taj regulatorni okvir prihvatila ili ga aktivno forsirala. Razlika je relevantna, i tekst koji je meša treba to reći otvoreno.

Plenković i briselska perspektiva

Andrej Plenković zauzima restriktivan stav prema protoku nafte kroz JANAF i to nije kontroverzna teza on to otvoreno komunicira. Ono što ostaje u domeni interpretacije jest motivacija.

Optika je jasna: premijer kojega se u Bruxellesu smatra pouzdanim partnerom, koji je izgradio bliske odnose s vodstvom EPP-a i s Ursuline von der Leyen administracijom, i koji po svemu sudeći ima perspektivu u europskim institucijama nakon premijerskog mandata. U takvoj konstelaciji politika prema JANAF-u ne mora proizlaziti iz tehničkih procjena može biti i politička kalkulacija.

Ali može i ne biti. Bilo bi korisno razlikovati ova dva scenarija, jer jedno je interpretacija, a drugo je optužba.

Mađarski faktor i politički pritisak

Najzanimljiviji dio cijele priče nije tehnički nego politički. Pitanje protoka nafte prema Mađarskoj prestalo je biti gospodarski spor i postalo instrument pritiska na vladu Viktora Orbána, koja godinama vodi politiku na rubu napetosti s EU mainstreaming.

Hrvatska se u toj dinamici ne pojavljuje kao autonomni akter, nego kao operativni dio šire strukture. To je zakonitost vrijedna analize ali i zakonita politička pozicija, ovisno o tome s koje strane gledate.

Opasnost za Hrvatsku nije moralna, nego funkcionalna: tranzitna zemlja koja postane politički ne pouzdan partner u jednom smjeru, postupno postaje zanimljiva kao alternativa za drugu stranu ili prestaje biti zanimljiva uopće.

Korupcija, dugovječnost i supstituti za legitimitet

Plenković je jedan od najdugovječnijih premijera u modernoj hrvatskoj povijesti. Ta dugovječnost zaslužuje analizu, jer nije nužno dokaz povjerenja javnosti može biti i dokaz kontrole sustava.

Činjenica je da je u njegovu mandatu smijenjen neobično velik broj ministara pod korupcijskim optužbama, od kojih su neki završili pod kaznenim progonom. Sustav koji opstaje unatoč kompromitaciji vlastita kadra ne funkcionira zahvaljujući legitimnosti, nego zahvaljujući odsustvu alternative i kontroli institucija.

Nije nevažno primijetiti da vanjskopolitička odlučnost posebno prema Mađarskoj u takvim okolnostima može funkcionirati i kao skretanje pozornosti. To nije teorija zavjere. To je stara politička logika.

Paradoks infrastrukture

JANAF je jedan od rijetkih konkretnih instrumenata stvarne strateške vrijednosti koje Hrvatska posjeduje i to je točno bez pretjerivanja. Pitanje je što se s njim radi.

Infrastruktura vrijedi koliko i politika koja je koristi. Ako se cjevovod koristi primarno kao instrument lojalnosti prema centru moći, a ne kao temelj vlastite pregovaračke pozicije, dugoročno se njegova vrijednost smanjuje zajedno s prostorom za autonomiju.

Hrvatska se time ne nalazi u podređenom položaju prema Budimpešti kao što je to bila kroz povijest ali se nalazi u podređenom položaju prema Bruxellesu. Taj paradoks nije beznačajan. Podređenost se mijenja, ne nestaje.