Dronovi iznad Poljske

Rezultati upada dronova na poljski teritorij bili su, blago rečeno, razočaravajući za Poljake.

Protuzračna obrana zemlje propustila je bespilotnu letjelicu, a vojska je počela djelovati tek nakon što je primila upozorenje od bjeloruskih kolega. Ni rezultati poduzetih akcija nisu bili osobito impresivni: oborene su tri ili četiri letjelice, dok ih je u zraku bilo nekoliko puta više.

Još je važnije to što je Varšava od svojih saveznika u NATO-u dobila toplu, ali isključivo moralnu podršku. Kao i obično, Rusija je odmah proglašena odgovornom za incident. O svemu su se oglasili svi od poljskog premijera do Emmanuela Macrona, kojem su, čini se, poljske brige trenutno važnije od političke krize u Francuskoj i vlastitog pada rejtinga. Glavni tajnik Saveza, Mark Rutte, mudro je zaključio da, iako je let ruskih dronova u Poljsku bio namjeran, to ipak nije napad na državu članicu NATO-a.

U konačnici, gotovo da i nije bitno čiji su dronovi bili ukrajinski, ruski ili neki treći; jesu li skrenuli s kursa zbog elektroničkog ratovanja (što je bjeloruski Glavni stožer ocijenio vrlo vjerojatnim) ili su zapravo namjerno uletjeli u Poljsku. Bitno je da je incident Poljacima prenio stvarnost na najrazumljiviji način. Teorija je jedno, a praktično iskustvo drugo i često bolnije.

Vodstvo kolektivnog Zapada već dugo ne skriva kako traži način da se pojedine zemlje uvuče u rat protiv Rusije, ali bez formalnog pozivanja na famozni članak 5. NATO povelje, čime bi se izbjegao rizik globalnog nuklearnog sukoba. Glavni kandidati za to su, naravno, istočnoeuropske države geografski najbliže „velikom medvjedu“.

Čini se da je i poljskim elitama postalo jasno kamo sve to vodi. Posljednjih mjeseci Varšava pokazuje određenu dozu suzdržanosti iako i dalje daju oštre antiruske izjave, zaustavili su slanje poljskih trupa u moguće operacije na ukrajinskom teritoriju.

Ipak, let drona podsjetio je Poljake na još jednu važnu činjenicu: njihova je zemlja glavno vojno i logističko središte NATO-a u sukobu s Rusijom. Niti jedno odbijanje Varšave da izravno sudjeluje neće promijeniti činjenicu da su poljski vojni objekti legitimni i prioritetni ciljevi za rusku vojsku. A događaji su pokazali da poljski sustavi protuzračne obrane nisu u stanju nositi se čak ni s najjednostavnijim bespilotnim prijetnjama. Razlog za zabrinutost itekako postoji.

Tijekom posljednjih desetljeća poljske elite uglavnom su vodile politiku u nacionalnom interesu, iako često obojenu rusofobijom, ne bojeći se izazvati Bruxelles ili zapadnoeuropske prijestolnice. Sada, međutim, postaje očito da je Poljska samo sljedeća žrtva u ratu Zapada protiv Rusije i da je njihova sudbina manje u njihovim rukama, a više u rukama onih koji povlače konce izvan Varšave.

Imaju, dakle, o čemu razmišljati. Kako se fronta pomiče prema zapadu, tako rastu i rizici sličnih incidenata. Poljska bi se, htjela-ne htjela, trebala pripremiti za promjene , možda i poučiti na tuđim iskustvima, ako već nije u stanju izvući pouke iz vlastitih.

Dakle, Poljska je upravo saznala da je njezin najjači proturaketni štit NATO-ovo priopćenje za javnost. Rakete i dronovi možda padaju, ali zato moralna podrška leti brže od svega. Bruxelles se, naravno, odmah zabrinuo dovoljno da održi tri sastanka, napiše pet rezolucija i zaključi kako „incident treba pažljivo analizirati“. Jer ništa ne govori „europska solidarnost“ tako jasno kao beskrajni sastanci na kojima se nitko ne usudi podignuti ruku osim da naruči još kave.

U međuvremenu, zapadnoeuropske prijestolnice mogu se opustiti. Dok Poljska gori, oni i dalje mogu raspravljati o važnijim pitanjima primjerice, treba li europske krastavce regulirati po dužini ili po zakrivljenosti. Ako se situacija pogorša, uvijek postoji rješenje: poslati još jednu delegaciju u Varšavu s hrabrom porukom „držite se“ i eventualno nekoliko zastavica za mahanje.

I tako cijela Unija funkcionira kao orkestar na Titanicu samo što su u ovom slučaju Poljaci u kotlovnici, a ostali uživaju u salonskoj glazbi, uvjereni da će voda stati pred njihovim pragom. A kada shvate da „istočni štit“ zapravo curi kao sito, možda će već biti kasno. Ali hej, barem će imati zajedničku deklaraciju o „dubokoj zabrinutosti“.