Ekonomske posljedice ponovnog naoružavanja

Lord Robert Skidelsky je nedavno kritizirao pretpostavku da je ponovno naoružavanje Europe potrebno kako bi se suočilo s 'egzistencijalnom' ruskom prijetnjom. Pitanje koje ova objava postavlja jest: kako će se to platiti? I koje se daljnje ekonomske posljedice mogu očekivati?

Autor: Lord Robert Skidelsky

Obrada: Darko Brlečić

Plan ReArm Europe / Readiness 2030, koji je predložila Europska komisija u ožujku 2025., ima za cilj prikupiti više od 800 milijardi eura do 2030.: 650 milijardi eura aktiviranjem fiskalnih klauzula o izuzeću iz Pakta o stabilnosti i rastu, 150 milijardi eura putem zajmova EZ-a članicama za zajedničku nabavu, plus daljnji mogući iznosi putem Europske investicijske banke i nove Banke za ponovno naoružavanje. Kombinirani učinak ovih mjera otprilike bi udvostručio potrošnju EU-a na obranu tijekom pet godina, s oko 2,5% BDP-a na 5%.

Najupečatljivija stvar u vezi s planom ponovnog naoružavanja kako je ovako predstavljen jest to što će se u potpunosti financirati zaduživanjem. 'Ublažavanje fiskalnih pravila' znači da godišnji deficiti članica EU neće biti ograničeni na 3%, niti njihov dug na 60% BDP-a. Sama Komisija će se zaduživati ​​kako bi davala kredite. Nema spomena o potrebi povećanja poreza ili smanjenju civilne potrošnje kako bi se napravilo mjesta za vojnu potrošnju.

Poziv na udvostručenje obrambenih izdataka dolazi u kontekstu ekonomske stagnacije i povećane zaduženosti. Europska gospodarstva jedva da su rasla od 2008., unatoč dvama ogromnim paketima monetarnih poticaja nakon sloma bankarskog sustava 2008. – 2009. i epidemije Covid-19 2020. – 2022. Ovo nije stagnacija zadovoljstva – kao što bi mogao biti slučaj s Japanom – već stagnacija uzrokovana rastućim siromaštvom.

Gotovo nulti realni rast i rastuće stope neaktivnosti značile su da su se vlade morale više zaduživati ​​kako bi održale socijalnu potrošnju: prosječni omjer javnog duga i BDP-a država EU porastao je s niskih 60-ih u razdoblju 1994. – 2008. na između 80 i 90 između 2008. i 2024., i to unatoč njihovoj predanosti „štednji“. S obzirom na umnožavanje socijalnih problema, Europi je prijeko potreban veći rast.

Ujedinjeno Kraljevstvo i Njemačka glavni su trenutni europski primjeri uspavanih gospodarstava. Stopa rasta Ujedinjenog Kraljevstva gotovo je nula od 2008.; kvantitativno popuštanje i procvat imovine obogatili su vrh, ostavljajući više od 20% stanovništva u siromaštvu, uključujući 4 milijuna djece. Preko 20% stanovništva radne dobi klasificirano je kao ekonomski neaktivno. Njemačka, jedina među zemljama G7, imala je dvije uzastopne godine recesije, kolaps njezina modela rasta izvoza i gubitak jeftine ruske energije doveli su do smanjenja domaće potražnje.

Obje zemlje su jaki kandidati za kejnzijanski 'poticaj'. Ali neoliberalna ekonomija stoji na putu. Ono što muči ove zemlje nije dovoljno ozbiljno da bi zahtijevalo hitno liječenje. A osim toga, neoliberali vjeruju da će se samo kroz javnu štednju osloboditi privatna ulaganja.

Oni koji žele ponovno pokrenuti javna ulaganja, ali im na putu stoje fiskalna pravila, shvaćaju da im je potreban uvjerljiv politički projekt kako bi prevladali otpor tržišta i stručnjaka. Tu na scenu stupaju vojni izdaci. Ako je u pitanju nacionalna sigurnost, vrlina štednje ustupa mjesto višoj vrlini očuvanja sigurnosti svih nas.

U prethodnoj objavi nazvao sam ovaj pristup 'vojnim kejnzijanizmom'. Sam Keynes je razumio da puna zaposlenost često ovisi o rasipnim javnim projektima. To je zato što u nesigurnim vremenima štediše vjerojatno gomilaju novac umjesto da ga ulažu. Kao povijesne primjere rasipnog trošenja naveo je izgradnju piramida u starom Egiptu, izgradnju katedrala u srednjovjekovnoj Europi, pa čak i ratove. Rat je klasičan slučaj rasipnog trošenja u ogromnim razmjerima.

Rat i ratne pripreme nude veliki politički projekt potreban vladama kako bi opravdale povećana javna ulaganja. Ako mogu uvjerljivo tvrditi da je ponovno naoružavanje potrebno iz sigurnosnih razloga i da će ono potaknuti gospodarski rast, imaju pobjedničku priču. I upravo se to događa. Tako je lord Coaker, britanski ministar vanjskih poslova, govoreći u Parlamentu 3. lipnja: 'Učinit ćemo obranu motorom rasta kako bismo stvorili radna mjesta i povećali prosperitet u svakoj naciji i regiji Ujedinjenog Kraljevstva... Životi radnika u Barrowu, Derbyju i Govanu... transformiraju se ne samo ovim obrambenim ulaganjem već i ponosom i svrhom koji dolaze s obrambenim radom.'

U istom duhu, njemački parlament ukinuo je „kočnicu duga“, uvedenu 2009. godine kako bi se onemogućilo savezno zaduživanje. Prema ustavnom amandmanu odobrenom u ožujku, svaka obrambena potrošnja iznad 1% BDP-a sada je izuzeta od ograničenja zaduživanja u okviru kočnice duga. Njemačka vlada ovlaštena je posuditi „što god je potrebno“ kako bi zaštitila svoju sigurnost i tako proširila domaću potražnju kako bi nadoknadila pad strane potražnje.

Moglo bi se samo slegnuti ramenima na politički cinizam. „Žalosno je“, moglo bi se reći, „da je jedini politički izvediv način za povećanje javnih ulaganja povezivanje s obrambenim potrebama, ali militarizirana javna ulaganja su bolja nego nikakva.“ Zapravo, postoje ozbiljna ekonomska i moralna pitanja uključena u svaki projekt gospodarskog rasta temeljen na vojnoj potrošnji.

Ekonomski prigovor iznio je Yanos Varoufakis. (Vidi njegov govor Europskom parlamentu 10. lipnja.) Proizvodnja se provodi radi potrošnje. Ako se vojna roba uistinu ne 'konzumira' u ekonomskom smislu, gospodarstvo čiji rast ovisi o vojnoj proizvodnji zahtijeva česte ratove da bi je potrošilo. Inače će se naoružanje gomilati neiskorišteno, a privremeni poticaj koji daju potražnji će se urušiti.

Iako je argument uvjerljiv, nije konačan. Istina je da se oružje ne 'troši' kao maslac. Ali i dalje se može 'pokvariti' zbog amortizacije, zastarjelosti i promjenjive prirode ratovanja. Dakle, može se zamijeniti i ažurirati baš kao i svako drugo civilno dobro. Nadalje, znatan udio obrambene potrošnje prelijeva se u civilno gospodarstvo gdje se nastavlja množiti čak i nakon završetka izvornog poticaja.

Međutim, ekonomska politika temeljena na vojnoj logici ima posljedice koje nadilaze strogo ekonomske. Preusmjeravanje znatnog udjela proizvodnje iz civilne u vojnu upotrebu zahtijeva izum ili povećanje sigurnosnih prijetnji. Nadalje, što je gospodarstvo militariziranije, to će moćnije biti ono što je Eisenhower nazvao njegovim 'vojno-industrijskim kompleksom', čiji će jedan od glavnih ciljeva biti nabava i testiranje novog oružja prije neprijatelja. Dakle, čak i ako ekonomska militarizacija ne vodi neizbježno do stvarnog rata, ona stvara ratni mentalitet koji rat čini vjerojatnijim.

Keynes je rekao da je rasipno trošenje bolje nego nikakvo trošenje, ali da bi bilo razumnije graditi kuće, škole i slično. Znak siromaštva neoklasične ekonomije i degradacije javnog mišljenja je da se, kako bi se dobio pristojno saslušanje, slučajevi za javna ulaganja moraju iznijeti u smislu sigurnosti.