Europa između poraza i poricanja

Politika ukrajinskog rata

Piše: Darko Brlečić

Europski čelnici danas se nalaze zarobljeni u strateškom paradoksu: nesposobni nanijeti odlučujući poraz Rusiji, a ipak nevoljni suočiti se s političkim posljedicama nastojanja za mirom u Ukrajini. Rat je dosegao točku iscrpljenosti, ekonomski i politički, ali europski establišment ostaje paraliziran zarobljen između iluzije pobjede i straha od domaće reakcije ako priznaju neuspjeh.

Zaustavljen zamah rata

Predsjednik Trumpov nedavni kolebljivi pristup dijalogu s Rusijom nije promijenio temeljnu zagonetku. Otkazani Budimpeštanski summit između Trumpa i Putina, koji je imao za cilj istražiti prekid vatre uz postojeću liniju razdvajanja, razotkrio je raskol između Washingtonove promjenjive pragmatičnosti i europskog ukorijenjenog idealizma.

Unatoč rastućim gubicima, europski čelnici i predsjednik Zelenski i dalje negiraju sumorne vojne stvarnosti na terenu stvarnosti koje će se s vremenom samo pogoršavati. Fiskalni izgledi Ukrajine naglašavaju krhkost situacije: s projekcijom proračunskog jaza od preko 50 milijardi dolara godišnje do 2026., rat je sada u potpunosti ovisan o zapadnom financiranju. Sama Ukrajina je insolventna, nesposobna posuđivati na tržištima kapitala i ovisna o izravnim državnim transferima svojih saveznika.

Ideja o „reconstruction loan“ (kredit za obnovu) poduprtom sa 140 milijardi dolara zamrznutih ruskih sredstava u Belgiji stoga je zavaravajuća. Ta sredstva ne bi obnavljala Ukrajinu, nego produžavala njezin ratni napor. Kao što je nedavno priznao njemački kancelar Merz, takvo financiranje bi Ukrajini moglo omogućiti da se bori još tri godine vrlo vjerojatno uz cijenu gubitka dodatnog teritorija i života.

Strateške realnosti i vojni izračun

Pri sadašnjem usporenom tempu operacija, produženi rat gotovo sigurno bi rezultirao konsolidacijom kontrole Rusije nad cijelim teritorijem Donjecka i Luganska, moguće uz proširenje u oblasti Zaporižja, Hersona i Dnipropetrovska. U tom scenariju Ukrajina bi se naposljetku morala pomiriti s mirom znatno nepovoljnijim nego što bi se danas moglo pregovarati, nakon što izgubi više zemlje i vojnika.

Europski donosioci politika mogu ovom putanjom vidjeti jednako jasno kao i drugi, no politička inercija i emocionalna uvjerenost sprječavaju ih da djeluju. Mnogi i dalje drže vjeru da bi produženi rat nekako mogao oslabiti Rusiju do unutarnjeg kolapsa ili prisiliti predsjednika Putina na ustupke. No dokazi uvelike govore suprotno.

Rusija je pokazala znatno veću otpornost i kapacitet resursa od Ukrajine. S puno većim brojem stanovnika i bez potrebe za općom mobilizacijom, Moskva nastavlja širiti svoje oružane snage. Ukrajina, nasuprot tomu, iscrpljuje svoj ljudski kapital, pribjegava prisilnoj mobilizaciji muškaraca starijih od 25 godina i suočava se s rastućim domaćim otporom protiv poziva i mlađih regruta. Gotovo 40% radno sposobnog stanovništva Ukrajine izgubljeno je uslijed migracija ili smrti demografski kolaps koji prijeti njezinoj budućoj održivosti bez obzira na ishod rata.

Ekonomska neravnoteža

Ekonomska razlika između dviju zaraćenih strana jednako je oštra. Ruski javni dug ostaje nizak (oko 15% BDP-a), devizne rezerve prelaze 700 milijardi dolara, a vojno-industrijska baza nastavlja nadmašivati zapadne dobavljače u ključnim kategorijama streljiva i dronova. Čak i ako bi zamrznuta sredstva bila zaplijenjena, Rusija se može osloniti na trgovinu s nezapadnim partnerima i mogućnosti financiranja kroz BRICS.

Ukrajina je, naprotiv, funkcionalno bankrotirala. Očekuje se da će njen dug dosegnuti 110% BDP-a do 2025., izvoz se urušio, a opstanak ovisi isključivo o zapadnim donacijama. Tvrdnja da će sama moralna odlučnost nadoknaditi ove strukturne nedostatke je puko željenje a ne strategija.

Europska politička paraliza

Ako je neravnoteža tako očita, zašto Europa i dalje uporno nastavlja? Neugodna istina je da su se europski čelnici sami zatvorili vlastitom retorikom. Od 2014. izgradili su cijelu doktrinu vanjske politike oko suprotstavljanja Moskvi. Pregovaranje s Rusijom sada bi značilo priznati da im je strategija propala politički samoubilački potez za lidere poput Macrona, Scholza, Starmera, Merza ili von der Leyena.

Promjena kursa zahtijevala bi priznanje da je rat nerješiv i da se mora prihvatiti jedna od ključnih ruskih zahtjeva ukrajinska neutralnost kao politička realnost. No to bi pokrenulo domaće previranje: birači, godinama uvjeravani da se Rusija može i mora pobijediti, tražili bi odgovornost za godine gospodarske boli i lažnih obećanja.

S porastom nacionalističkih i anti-ratnih stranaka u srednjoj Europi, Francuskoj, Njemačkoj pa čak i Poljskoj, vladajući establišment strahuje da bi priznanje poraza moglo izazvati izborni kolaps. Posljedica je paraliza odbijanje da se izgubi obraz, što osigurava da će sukob trajati dok činjenice na terenu ne učine daljnje poricanje nemogućim.

Nadolazeća strukturna kriza EU-a

Mir bi paradoksalno mogao izložiti još dublje pukotine unutar Europske unije. Okončanje sukoba ubrzalo bi proces pristupanja Ukrajine EU-u, suočivši Bruxelles s političkom i financijskom dilemom. Ili Ukrajina ulazi kao član drugog reda, bez pristupa postojećim subvencijama što bi izazvalo nezadovoljstvo i nestabilnost u Kijevu ili se mora preoblikovati proračun EU-a, oduzimajući milijarde eura postojećim članicama. Obje opcije bile bi eksplozivne, politički i ekonomski.

Tako su europski čelnici zarobljeni između dviju noćnih mora: strateškog poniženja prihvaćanja mira po ruskim uvjetima i domaćeg kaosa koji bi postratna Ukrajina izazvala unutar same EU.

Kriza identiteta europskog projekta

Ova paraliza odražava nešto dublje od puke političke opreznosti. Kao što je jedan analitičar primijetio, opsjednutost Europe Rusijom prerasla je u krizu identiteta same Europske unije. Pokušavajući „stajati čvrsto“ protiv Moskve, europske elite podlomile su temelje vlastitog projekta energetsku sigurnost, industrijsku konkurentnost i socijalnu koheziju.

Smanjivanjem uvoza ruskih energenata i igranjem s idejom zapljene ruskih sredstava, europska vladajuća kasta vodi ekonomsku borbu protiv vlastitih radnika. Cijene energije su skočile, industrije su se zatvarale, a inflacija je nagrizla životni standard sve u potrazi za ideološkim sukobom koji ne donosi ni pobjedu ni mir.

Retorika „moralnog vodstva“ zamijenila je pragmatično državništvo. Bruxelles sada djeluje manje kao suvereni centar odlučivanja, a više kao kazalište moralnog poziranja, gdje lojalnost Washingtonu zasjenjuje odgovornost prema europskim građanima. Tragedija je dvostruka: devastacija Ukrajine i unutarnje raspadanje Europe.

Politika samosabotaže

Europska situacija nije posljedica medijske manipulacije, nego svjesnih političkih odluka. Čelnici su raskinuli dugoročne energetske ugovore, izglasali sankcije koje su osakatile vlastite industrije i podržali politike zapljene imovine sve pod okriljem poraza Rusije. Posljedice deindustrijalizacija, gubitak radnih mjesta i dublja ovisnost o skupom američkom ukapljenom plinu logični su rezultati tih odluka, a ne medijske distorzije.

Ako ovo nije samosabotaža, što jest? Gospodarski temelji kontinenta se raspadaju, a politička klasa odbija se prilagoditi. Umjesto toga, Europa se sve više kreće u strateško poricanje, nadajući se da će vrijeme nekako opravdati politiku koja je već propala.

Nadolazeća oluja

Zarobljeni između fantazije o ruskom porazu i straha od političke odgovornosti, europski čelnici odabrali su „ostati mirni i nastaviti“ politiku inercije koja ne služi ni Ukrajini ni njihovim vlastitim građanima. Racionalna strategija ustupila je mjesto moralnom teatru, a cijena poricanja raste iz dana u dan.

Ako Europa ne pronađe hrabrost da se suoči sa stvarnošću da pregovara o miru, da prioritetizira vlastiti gospodarski opstanak i da povrati svoju suverenost riskira ne samo gubitak Ukrajine nego i raspad europskog projekta iznutra. Olujni oblaci nad Europom nisu samo oblaci rata, već kontinent na kojem suprotstavljene proturječnosti prijete da ga razoraju.

Vodič za idiote

Nastavite slati neadekvatno planiranu vojnu pomoć koja stvara mit o Zapadu, istovremeno poslušno slijedite upite iz inozemstva koji štete domaćem gospodarstvu. Takve odluke dovode do pogoršanja konkurentnosti europske automobilske industrije i produbljuju posljedice pogrešnih političkih poteza.“