Genocid na čekanju

Hrvatski zastupnici u Bruxellesu zauzeti važnijim poslovima

U Gazi se broje mrtvi, u Bruxellesu se broje dnevnice.

Treća godina rata, treća godina genocida  a Zapad i dalje hrabro okreće glavu, braneći se od stvarnosti kao djeca koja zatvore oči i misle da ih nitko ne vidi. SAD i Njemačka otvoreno sudjeluju, a EU šuti. Najveća vrijednost liberalnog poretka danas je, čini se, sposobnost da se zločin nazove "samoobranom".

I dok se znanstvenici slažu da je riječ o genocidu, dok međunarodni pravnici govore o najjačem slučaju ikada, naši europarlamentarci mudro šute. Oni, naime, znaju da se glas može izgubiti ali dnevnice nikad.

U trenutku kada bi političari trebali biti moralna savjest, hrvatski zastupnici u EU parlamentu postaju statisti. Ne oni grčki tragični, već oni s loših reklama, koji se pojavljuju samo da klimnu glavom i nestanu iz kadra.

Jer Gaza je daleko, a kantina u Bruxellesu je blizu.

Dok djeca u ruševinama umiru od gladi, naši političari se bore s vlastitim dramama: tko će sjesti bliže kameri, tko će se slikati uz zastavu, i tko će prvi na fejsu objaviti status o "europskim vrijednostima".

Ako se jednog dana u Bruxellesu otvori muzej europske indiferentnosti, hrvatski će europarlamentarci dobiti počasnu sobu. U njoj neće biti izložene njihove odluke jer ih nema već njihove šalice iz kantine, uredno poredane, s natpisom: "Ponosni svjedoci tuđe patnje."