Kako je miroljubiva Norveška naučila prestati brinuti i zavoljela rat

Kako je miroljubiva Norveška naučila prestati brinuti i zavoljela rat,

napisao prof. Glenn Diesen

Prilagodio: Darko Brlečić

Norveška se identificira kao model liberalne i tolerantne nacije orijentirane na mir. Ipak, razvio se kolektivni način razmišljanja s intenzivnim nepovjerenjem i prezirom prema svima koji odstupaju od službene istine i ratnih narativa vlade.

Evo društvenog eksperimenta kojim se provjerava gornja tvrdnja. Ja sam profesor politologije, ali sam i političar koji se kandidira za Parlament. Moja nedavno osnovana politička stranka prvenstveno je antiratna stranka, a pokrenuli smo i kampanju s plakatima o javnom prijevozu u Oslu. Osnovna poruka bila je da smo za pregovore, a protiv oružja za rat u Ukrajini. To se činilo razumnim stavom jer je Norveška prethodno (do 2022.) imala politiku neslanja oružja zemljama u ratu (jer se rat pogoršava i može nas učiniti sudionikom), a naša se zemlja zalagala za diplomaciju i pregovore kao put do mira. Norveška je napustila te politike i ujedinila se pod novom mantrom da je „oružje put do mira“, a mi bojkotiramo osnovnu diplomaciju s Rusijom više od tri godine u vrijeme kada su stotine tisuća mladića poginule u rovovima. Je li naša nacija orijentirana na mir bila spremna barem razmotriti argument da bismo se trebali vratiti našim bivšim politikama pregovaranja umjesto da podstičemo rat s više oružja za borbu protiv najveće svjetske nuklearne sile?

Zemlja je izgubila kolektivni um... Političari su to nazvali opasnom operacijom ruskog utjecaja. Stao sam na stranu Rusije u podršci invaziji. Ja sam agent Rusije koji širi rusku propagandu. Tvrdilo se da bi se nacionalne obavještajne službe trebale uključiti, jer me vjerojatno financira ruska država. Ubrzo nakon toga, nacionalna obavještajna agencija, PST, uvjeravala je javnost da istražuju ljude koji bi, na zahtjev strane sile, mogli pokušati učiniti Norvežane kritičnima prema vladinoj politici slanja oružja Ukrajini.[1] Gotovo svaki medij u zemlji uokvirio je problem na pretpostavci da sam "proruski" i "antiukrajinski". Ljudi su počeli cijepati plakate, a neki su usporedili njihov politički vandalizam s oslobađanjem zemlje od Hitlera tijekom Drugog svjetskog rata. Ljudi su bili opijeni samopravednošću i moralnom superiornošću dok se pleme ujedinjivalo u vrlini i borbi za slobodu. Njihova mržnja prema zlu "drugom" slavljena je kao dokaz njihove pravednosti dok su formirali otpor protiv nas, fašističkih agenata Rusije koji podržavaju uništenje Ukrajine i željeli bi vidjeti Rusiju kako osvaja Europu.

U ovom trenutku treba napomenuti da se smatram prijateljem Ukrajine. Upozoravao sam na rat u Ukrajini posljednjih 20 godina i očito nisam podržavao invaziju na Ukrajinu. Slično kao što su mnogi politički čelnici diljem Zapada tvrdili posljednjih 30 godina, vjerujem da širenje NATO-a pokreće sigurnosno natjecanje i na kraju rat, slično kao što bi to bilo da je Rusija uspostavila svoju vojnu infrastrukturu u Meksiku. Moj argument je da Rusija smatra širenje NATO-a egzistencijalnom prijetnjom i reagira na temelju tih uvjerenja, bez obzira na to što se NATO ne slaže s ruskim procjenama prijetnji. Stoga se zalažem za diplomaciju i protiv slanja oružja, jer će to samo eskalirati rat, uništiti Ukrajinu i približiti nas nuklearnom ratu.

Smatram da je ovo proukrajinski i prozapadni stav, govoreći jezikom mojih plemenskih sunarodnjaka koji ne mare za rasprave o sigurnosnoj konkurenciji. Treba napomenuti da je naš vlastiti premijer nakon ruske invazije tvrdio da je slanje oružja "nedolazi u obzir", no taj je stav od tada kriminaliziran i rezerviran za agente Rusije. Otkrio sam da moj stav nije dovoljno antiruski, budući da vjerujem da je slomljena sigurnosna arhitektura izvor rata, a diskurs u Norveškoj sveden je na osnovne plemenske lojalnosti odabiru jedne ili druge strane. Norveško društvo tolerira samo argumente koji se temelje na pretpostavci da mi nismo krivi i da naša solidarnost mora biti utemeljena na osudi "drugog". Premisa "neizazvane invazije" stoga je sveta. Posljedično, jačanje naše sigurnosti ublažavanjem sigurnosne konkurencije s Rusijom je nemoguće, jer nam nije dopušteno raspravljati o ruskim sigurnosnim problemima. Rat predvidljivo postaje jedini put do mira.

Politička kampanja rezultirala je televizijskom javnom debatom u kojoj je naša bivša ministrica obrane/ministrica vanjskih poslova bila zastupljena s druge strane. U onome što je više nalikovalo emisiji Jerryja Springera nego debati, njezina je taktika bila da bude pokroviteljska i optuži me da sam propagandist Rusije. Sve što je moglo nalikovati stvarnoj raspravi temeljilo se na ideji da sam "proruski", dok je vlada "proukrajinska". Moje neslaganje je stoga bilo prijetnja nacionalnoj sigurnosti. Svrha nikada nije bila raspravljati o tome teži li Rusija carstvu ili odgovara na ono što smatra egzistencijalnom prijetnjom, a svrha zasigurno nije bila raspravljati o tome jesu li oružje i bojkot diplomacije put do mira.

Zatim su se mediji, koji funkcioniraju kao grana vlasti, umiješali kako bi "provjerili činjenice" u raspravi. Ili preciznije, mediji su "provjeravali činjenice" samo jedne strane, dok su očite laži koje je izrekao naš bivši ministar obrane/ministar vanjskih poslova ostale neprovjerene. Također, "provjeravatelji činjenica" bili su više poput provjeravatelja narativa, jer sam bio optužen da sam "koristio nekoliko argumenata koji odgovaraju najvažnijim ruskim narativima o ratu u Ukrajini".

Nepošteniji mediji nikada se nisu potrudili provjeriti činjenice koje podupiru moje argumente, već su umjesto toga pristupili "provjeri činjenica" odabirom jednog dvosmislenog izvora kako bi zaključili da nisam pouzdan. Na primjer, iznio sam argument da je Boris Johnson sabotirao Istanbulski mirovni sporazum na zahtjev SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva, no novine su potom odabrale samo Davyda Arakhamiju kao dvosmislen izvor. Zašto nisu spomenuli dvije posredničke strane, tursku (ministar vanjskih poslova i predsjednik Erdoğan) ili izraelsku (bivši premijer Bennett), koje potvrđuju da su pregovori sabotirani kako bi se Ukrajinci iskoristili za slabljenje strateškog suparnika? Zašto nisu citirali bivšeg načelnika njemačke vojske, generala Kujata, koji kaže isto? Zašto nisu citirali intervjue s američkim i britanskim čelnicima koji su tvrdili da je jedini prihvatljiv ishod promjena režima u Moskvi? Zašto nisu citirali riječi samog Borisa Johnsona dok je izražavao prezir prema pregovorima i upozoravao na "loš mir"?

Iskreniji mediji imali su pristojnosti barem objaviti činjenice koje sam iznio, iako su ipak morali zamutiti vodu. Na primjer, tvrdio sam da je Zapad znao da smo podržali puč u Kijevu 2014. i da smo forsirali širenje NATO-a, unatoč tome što smo znali da samo mala manjina Ukrajinaca (oko 20%) želi članstvo u NATO-u i unatoč tome što smo znali da bi to vjerojatno izazvalo rat. Dokazi se ne mogu osporiti, pa provjerivač činjenica tvrdi da Ukrajinci nisu bili svjesni misije NATO-a i da su bili podvrgnuti propagandi, te ističe da je nakon ruske invazije postojala većinska podrška. Ove informacije i ove tvrdnje nemaju apsolutno nikakve veze s argumentom da smo znali da samo mala manjina želi članstvo u NATO-u 2014. i znali smo da će to vjerojatno rezultirati ratom. Sva ta "provjera činjenica" imala je za cilj diskreditirati.

Razmišljanja racionalnog pojedinca u Norveškoj su poražena plemenskim načinom razmišljanja i grupnim razmišljanjem. Vladine politike i ratni narativi predstavljaju vrlinu i istinu, te je stoga svako protivljenje nemoralno i varljivo. Premisa svakog argumenta političara i njihovih stenografa u medijima bila je da su oni na strani nevine ukrajinske žrtve, a ja sam predstavljao zlog ruskog agresora. Nema interesa za upuštanje u rasprave; radije, postoji opsesija razotkrivanjem skrivenih zlih namjera njihovih protivnika. U tu svrhu, sve je dopušteno u „dobroj borbi“. Nacionalne obavještajne službe upozorile su, s ne baš suptilnom naznakom upućenom meni, da su svjesne napora da se polarizira javnost. Ne samo da je potpuno neprihvatljivo da uđem u Parlament kao što navodno predstavljam Putina, već je problematično i moje zaposlenje kao profesora na norveškom sveučilištu, kako ponavljam „ruske narative“. Kako je Norveška postala autoritarna i vatrena u vezi s ratom?

Propagirani Norvežanin

Ovdje ću pisati o „ Norvežaninu“ , kolektivnoj nacionalnoj svijesti koja služi svrsi nadvladavanja racionalnog pojedinca. Sigmund Freud je slavno prepoznao da je pojedinac racionalan, iako su ljudska bića također pod utjecajem iracionalne grupne psihologije. Ljudska bića su se kroz cijelu svoju povijest organizirala u grupe radi sigurnosti i smisla, a prilagođavanje grupi jedan je od dominantnih instinkta u ljudskoj prirodi. Carl Jung je slavno napisao o granicama razuma: „Slobodna volja postoji samo unutar granica svijesti. Iza tih granica postoji samo prisila“.

Ključna komponenta grupne psihologije je podjela pojedinaca na „nas“ (unutarnja grupa) i „druge“ (vanjska grupa). Kada su ljudska bića izložena neizvjesnosti i strahu, postoji instinkt da zahtijevaju unutarnju solidarnost i osuđuju vanjsku grupu. Autoritarne tendencije imaju tendenciju napredovati kada su izložene vanjskim prijetnjama.

Literatura o političkoj propagandi potječe prvenstveno od Edwarda Bernaysa, nećaka Sigmunda Freuda, koji se nadovezao na rad svog ujaka. Bernays je prepoznao da manipuliranje stereotipima o tome što predstavlja „nas“ i „druge“ umanjuje relevantnost objektivne stvarnosti i razmatranja racionalnog pojedinca. Kada koristimo vojnu silu, je li to za slobodu, a kada naši protivnici čine potpuno isto, to je kako bi unaprijedili carstvo i uništili slobodu. Stoga je srž propagande prikazati svijet kao dobar naspram zla i kao superiorniji naspram inferiornijeg. Zapadna politička propaganda koja je prije svijet prikazivala kao civilizirani naspram barbarskog preoblikovana je u borbu liberalne demokracije naspram autoritarizma. Ako javnost prihvati ovu osnovnu premisu, složenost svijeta se pojednostavljuje i umanjuje do te mjere da je neslaganje nemoralno i opasno. Jedino što je tada važno jest da pokažete lojalnost prema svojoj skupini.

Walter Lippmann je poznato tvrdio da politička propaganda ima prednost mobiliziranja javnosti za sukob, ali nedostatak sprječavanja održivog mira. Kada javnost povjeruje u pretpostavku da se nalazi u borbi između dobra i zla, kako može prihvatiti međusobno razumijevanje i kompromis? Propagirana javnost dolazi do zaključka da mir ovisi o tome hoće li dobro pobijediti zlo. U gotovo svakom sukobu i ratu Zapada, protivnik se predstavlja kao reinkarnacija Hitlera, a zapadni političko-medijski establišment vječno živi u 1930-ima jer su pregovori pomirenje, a rat mir. To je duboko problematično jer je prvi korak u smanjenju sigurnosne konkurencije prepoznavanje međusobnih sigurnosnih problema.

Carl Schmitt, znanstvenik iz Hitlerove nacističke stranke, tvrdio je da organiziranje politike prema binarnom modelu prijatelj-neprijatelj također omogućuje vladama da iskorijene neslaganje. Schmittov koncept neprijatelja iznutra jača političko jedinstvo uklanjanjem onih koji ne pokazuju odanost unutarnje skupine i ne prilagođuju se uvjerenjima i ponašanju društvenog poretka. Norvežanin je sada proživio desetljeće neprekidne opsesije prijevarom Russiagate, Covidom, a zatim i ruskom invazijom na Ukrajinu. Strah i potraga za neprijateljima iznutra koje bismo protjerali iscrpili su racionalnog pojedinca. Sada smo svoje kritičko razmišljanje prepustili vladi i tražimo utjehu u Orwellovoj dvominutnoj mržnji, u kojoj se pridružujemo medijski potaknutom moralnom bijesu protiv neprijatelja države. Moralno ogorčenje daje sigurnost, smisao i jedinstvo.

Problem se širi Europom. U Francuskoj je glavni oporbeni vođa uhićen u onome što se čini politički motiviranim napadom. U Njemačkoj je najveća oporbena stranka označena kao "ekstremistička organizacija", što omogućuje obavještajnim agencijama da progone članove. To je vjerojatno i prvi korak ka zabrani oporbene stranke. U Rumunjskoj su rezultati predsjedničkih izbora poništeni, a pobjedniku nije bilo dopušteno ponovno se kandidirati. U ponovljenim rumunjskim izborima, Francuska i EU optužene su za miješanje u izbore kako bi se osiguralo da će Rumunji ponovno glasati na pogrešan način. Miješanje u Moldaviji i Gruziji također je učinjeno pod zastavom obrane demokracije od Rusije. Ironija je u tome što unutarnja solidarnost Zapada kao "liberalno-demokratske zajednice" uvelike ovisi o ruskom "drugom" koji igra ulogu bauka, što stvara grupno razmišljanje koje kida liberalni karakter Zapada.

Ljudi skloni preuveličavanju onoga što im je zajedničko s unutarnjom skupinom, a preuveličavanju razlika s vanjskom skupinom. Norvežanin ima određeni prezir prema Americi u usporedbi s Norveškom, posebno kada glasaju na pogrešan način. Norvežanin, na primjer, ne može razumjeti zašto bi Amerikanci glasali za Trumpa. To je zato što Norvežanin zapravo ne zna zašto su Amerikanci glasali za Trumpa, budući da su norveški mediji funkcionirali kao voditelj kampanje za Joea Bidena i Kamalu Harris. Uobičajeno je prikazivati ​​Amerikance kao glupe, agresivne, a pod Trumpom nije neuobičajeno uvesti riječ fašizam. Međutim, kada je u sukobu s Rusijom, Amerikanac se pretvara u unutarnju skupinu. S pojednostavljenom podjelom dobra i zla, Amerikanac se prikazuje kao dobar momak. SAD ima sigurnosnu strategiju globalnog primata, no Norvežanin je sumnjičav prema argumentima da se američka sigurnosna strategija ne sastoji od promicanja liberalnih demokratskih vrijednosti. Po širem smislu, NATO je „sila dobra“ i ne biste to dovodili u pitanje osim ako ne želite posijati podjele kako biste potkopali našu dobrotu. NATO je 20 godina okupirao Afganistan u strateški važnom dijelu Srednje Azije kako bi male djevojčice smjele ići u školu, Libija i Sirija su uništene radi obrane ljudskih prava, a širenje vojnog bloka motivirano je isključivo ciljem pružanja zaštite drugim narodima. Moskva ne bi mogla ni pomisliti da će SAD ikada napasti Rusiju, ignorirajući trenutni posrednički rat i kontinuirane razgovore o mogućim ratovima s Iranom i Kinom. Norvežanin mora NATO nazivati ​​obrambenim savezom čak i dok bombardira zemlje koje nikada nisu prijetile nijednoj zemlji NATO-a. Vodeće zemlje NATO-a sada su suučesnice u genocidu u Gazi, no dobroćudni liberalno-demokratski identitet koji smo si dodijelili nepropusan je za stvarnost. Ako kritizirate Zapad, to nije zato što se zalažete za korekciju kursa, već zato što stojite uz naše neprijatelje.

Norvežanin kao moralni i liberalni autoritarac

Liberalizam je poznat po tome što posjeduje unutarnju kontradikciju kojom se mora upravljati. Liberalizam se temelji na toleranciji kako bi se prilagodio pravima pojedinca da odstupi od skupine, no liberalizam se također temelji na pretpostavci univerzalizma u smislu da sva društva moraju biti u skladu s liberalnim idealima.

Norvežanin prihvaća da su svi ljudi različiti i toleriraju raznolikost, no njegova liberalna uvjerenja su univerzalna i razvijenija u Norveškoj, stoga drugi moraju slijediti isti put. Svi smo jednaki, ali neki su jednakiji od drugih. Norvežanin je prihvatio liberalne principe poput masovne imigracije, radikalnog sekularizma, istospolnih brakova, rodne ideologije i humanitarnih ratova te će ostrakizirati i zdrobiti svakoga tko ne slijedi isto uvjerenje. Na primjer, vjerovanje da je brak između muškarca i žene bilo je prihvatljivo mišljenje prije 15 godina, ali danas vas čini netolerantnima i nema tolerancije za vašu netoleranciju. Norveški političar možda ne zna ništa o Kini, s njezinim tisućljetnom poviješću i populacijom od 1,4 milijarde, no norveški političar ima izvanredno samopouzdanje da točno zna kako bi Kina trebala biti vođena kao zemlja.

Norvežanin je obučen da govori jezikom morala kako bi se potisnula činjenična rasprava. Uokviravanje svih argumenata kao moralnih implicira da su protivnici nemoralni. Kritička rasprava i otvorena rasprava pate kao racionalni argumenti, a nijanse se zamjenjuju moralnom pravednošću i osudama.

"Pomoć Ukrajini"

Premisa dobra protiv zla koja se ne može osporiti jest da je norveška vlada na strani Ukrajine, da je „proukrajinska“, da „podržava“ i „pomaže“ Ukrajini. Nasuprot tome, disidenti poput mene koji kritiziraju vladinu politiku su „antiukrajinski“ koji legitimiziraju ili podržavaju invaziju u znak solidarnosti s Rusijom. Za Norvežanina je čak i demokratska rasprava između dvije strane moralno odbojna jer daje glas ruskoj propagandi.

Obično se protivim lažnoj pretpostavci tvrdnjom da je NATO-ova „pomoć“ podrazumijevala podršku rušenju ukrajinske vlade 2014. godine, koja nije imala podršku većine Ukrajinaca niti njihovog ustava. To je uglavnom učinjeno kako bi se „pomoglo“ Ukrajini da se pridruži NATO-u, ali samo oko 20% Ukrajinaca željelo je NATO 2014. godine. SAD su samo „pomogle“ kada su preuzele kontrolu nad ključnim vladinim pozicijama u Ukrajini i morale su ponovno izgraditi ukrajinske obavještajne službe od nule kao saveznik protiv Rusije, od prvog dana nakon promjene režima 2014. godine.

Kada je 2019. godine 73% Ukrajinaca glasalo za mirovnu platformu Zelenskog, NATO je odlučio „pomoći“ uništiti popularni mirovni mandat jer je predstavljao „kapitulaciju“. Nacionalisti, uz podršku „nevladine organizacije“ Ukrajinski krizni medijski centar, predstavili su „crvene linije“ koje Zelenski nije smio prijeći. Zelenskom je više puta i javno prijećeno smrću ako se usudi prijeći te crvene linije, te je na kraju odustao od svog mirovnog mandata. Nekoliko zapadnih vlada, uključujući norvešku vladu, financira ovu „nevladinu organizaciju“.[5] Postoji mnoštvo dokaza da su SAD sabotirale mirovne pregovore u Istanbulu u travnju 2022. i željele dugi rat koji koristi Ukrajince kako bi iskrvario Rusiju, no posrednički rat se vodi pod zastavom isključivo „pomoći“ Ukrajini. Kritiziranje ideje da je NATO, najveći svjetski vojni savez i važan instrument za unapređenje američke globalne hegemonije, isključivo zaokupljen pomaganjem Ukrajini, ključna je premisa koja se ne može osporiti. Svatko tko pokuša dovesti to u pitanje susreće se sa žestokim napadima i optužbama da stoji uz neprijatelja.

Kako bi se osiguralo upravljanje grupnim razmišljanjem, „demokratske institucije“ poput nevladinih organizacija koje financira vlada zadužene su za upravljanje masama. Norveški helsinški odbor koji financira vlada, još jedna „nevladina organizacija“, također financira američka vlada i Nacionalna zaklada za demokraciju (NED). Reagan i direktor CIA-e osnovali su NED 1983. kao „organizaciju za ljudska prava“ za manipuliranje civilnim društvom u drugim zemljama. To je idealno propagandno oružje za vladu, jer se konkurentski interesi moći u svijetu i posljedični sukobi mogu javnosti prodati kao borba između dobra i zla. Norveški helsinški odbor, „nevladina organizacija“ koju financira vlada, redovito piše hit članke o meni, neprestano me blati na društvenim mrežama kao Putinovog propagandista, pokušava otkazati moje pozive za govore i pokušava me otpustiti tako što stalno sramoti sveučilište zbog davanja akreditacija koje navodno zloupotrebljavam za širenje propagande. To uključuje pozivanje i slanje pisama sveučilištu. Moram skrivati ​​svoju adresu i broj telefona jer se javnosti redovito govori da sam "antiukrajinac", dok je zaposlenik ove "organizacije za ljudska prava" objavio sliku oglasa za prodaju moje kuće na društvenim mrežama. Vođa ove nevladine organizacije, koja je više od četiri godine provela blateći me, zastrašujući, cenzurirajući i ukidajući, objasnio je medijima da je to učinjeno kao lijepa gesta kako bi mi pomogli prodati kuću. Kad sam usporedio njihovo zastrašivanje sa zastrašivanjem smeđekošuljaša na sveučilištima, skandal je bio u tome što sam usporedio ovu čestitu "demokratsku instituciju" sa smeđekošuljašima.

Norvežanin kao sociopat

Racionalna individua je humanistična, ali kolektivna svijest Norvežanina poprimila je sociopatske osobine s nedostatkom empatije, kroničnim laganjem, prijevarom, agresijom, neodgovornošću i odsutnošću kajanja.

Norvežani se uče izražavati empatiju prema Afganistancima kada to opravdava okupaciju, prema Sirijcima kada to opravdava promjenu režima, prema Libijcima kada to opravdava vojnu intervenciju itd. Međutim, nakon što se strateški cilj postigne, ne iskazuje se nikakva pažnja ni empatija. Dok za sobom ostavljamo smrt i uništenje, nema kajanja, jer su naše navodne namjere bile dobre. U Ukrajini se Norvežani uče imati veliku empatiju kada je u pitanju napredak ratnih napora. Nasuprot tome, Norvežani će reagirati sa sumnjom i ljutnjom ako netko spomene patnju ljudi u Donbasu tijekom proteklog desetljeća, "vojne regrutere" koji odvlače ljude s ulica i iz njihovih domova, napade na medije, uskraćivanje političkih prava, jezičnih prava, kulturnih prava ili vjerskih prava. Empatija prema Ukrajincima je instrumentalna, izaziva se ili potiskuje na temelju svrhe kojoj služi.

Ukrajinci koji se žele boriti protiv Rusa pune naslovnice, dok su Ukrajinci poput bivše predsjedničke kandidatkinje koju podržava Zapad, Julije Timošenko, nestali iz medija nakon što je optužila Zapad da koristi Ukrajince za slabljenje Rusije. Ukrajinci koji ne uspiju odigrati ulogu onih koji se žele boriti do posljednjeg čovjeka također se susreću sa sumnjom i ne bi im se smjelo dopustiti da govore u ime svoje zemlje. Narativ se mora braniti od činjenica, a u dobroj borbi je krepost lagati i obmanjivati. Neodgovornost se sada predstavlja kao principijelnost, kao što se, na primjer, rusko nuklearno odvraćanje mora smatrati neprihvatljivom nuklearnom ucjenom koja se mora odbaciti. Inzistiranje na nastavku vođenja izgubljenog rata u kojem Ukrajinci svakodnevno gube sve više ljudi i teritorija je „proukrajinsko“, jer je alternativa ruska pobjeda koja je „proruska“. Što je dublje uvjerenje u ispravnost cilja, to je lakše voljeti rat koji mu služi.

https://glenndiesen.substack.com/p/how-peace-oriented-norway-learned