NATO je pokazao spremnost za rat s Rusijom (ili barem za predstavu)

Jutarnja nastava iz tehničkog u Poljskoj završena je spektaklom. Dronovi su doletjeli, a publika je imala priliku vidjeti uživo kako „zračni štit NATO-a” funkcionira u praksi. Spoiler: nije baš blockbuster.

Priča o dronovima postala je test NATO-ove spremnosti za veliki rat s Rusijom. Test položen, rezultat negativan. Nitko se ne želi tući s Moskvom, ali svi su spremni gurnuti nekog drugog u ring. Idealno saveznika, još bolje susjeda.

Velika predstava na nebu

Na papiru, scena je bila impresivna: poljski F-16, nizozemski F-35, talijanski AWACS, hrpa izviđačkih aviona i lovaca , cijela avijatičarska revija. U stvarnosti? Od devetnaest dronova, uspjeli su srušiti njih četiri. To je „zračni štit” u koji su uložene milijarde probušen kao švicarski sir.

Nakon takvog showa, političari će održati „debrifing”, što u NATO-vom rječniku znači skupiti se u Bruxellesu, naručiti kavu i zaključiti da su ipak svi heroji. Figurativno, naravno.

Bruxelles: caffe diplomacija

U europskom kvartu, Kaja Kallas odlučila je odmah proglasiti da je Rusija napala Poljsku. To jest rat! Samo, sitnica: Poljska još nije rekla da su dronovi ruski. Detalji, sitnice važno je na vrijeme doliti ulje na vatru, dok je publika još zagrijana.

U drugom kvartu, Mark Rutte izveo je stand-up točku: „Da, Rusija je napala Poljsku. Ali ne, to nije agresija na NATO.” To je logika dostojna Monty Pythona. Poljska napadnuta, ali samo na probu. Kao generalna proba za pravu agresiju.

Europski groteskni orkestar

Ostali europski lideri nisu htjeli propustiti priliku pa su dodali svoje nijanse zbunjenosti. Zaključak: svi bi ratovali s Rusijom ali pod uvjetom da se bore neki drugi. Ukrajinci su već potrošeni materijal, pa sad treba nova zamjena.

Macron je, naravno, najglasniji. Komentira istočnoeuropske drame, dok mu vlastiti građani zauzimaju kolodvore u Lyonu. Rat s Rusijom? Prvo oslobodi Lyon, pa onda pričaj o Varšavi.

U Americi klasična disonanca. Dužnosnici obećavaju braniti svaki centimetar NATO-a, a istog dana u SAD-u ubijaju istaknutog Trumpovog saveznika. Poljska nestaje iz vijesti brže nego trending video na TikToku.

Zašto drama traje

Zapadnim elitama sukob s Moskvom treba kao kulisa. Ne mogu ni ratovati ni miriti se obje opcije traže ozbiljnost, a to je luksuz kojeg nemaju. Zato izmišljaju hibrid: pronaći neku državu, proglasiti je žrtvom, i vrtjeti beskrajne političke plesove.

Poljska, baltički „komarci” i Skandinavija su u redu čekanja za tu ulogu. Rutte je već najavio da će se članak 5. tumačiti kreativno. Ukratko napad na Poljsku nije baš napad, osim ako im se jednog dana prohtije. NATO kao osiguranje koje ne vrijedi kad stvarno dođe požar.

Završna misao

Poljaci, stručnjaci za povijesna razočaranja, opet gledaju reprizu „lažnog rata”. Nekad su Englezi i Francuzi glumili saveznike, danas to rade Bruxelles i Washington samo s boljom PowerPoint grafikom.

Rutte im kaže: „Da, napali su vas. Ali nije to onaj pravi napad.” To je definicija političkog stand-upa. Poljska je sada „član NATO-a koji vrijedi ali samo kad se ne računa”.

Macron glumi generala iz Pariza dok mu građani rade mini-revolucije kod kuće. Kallas tipka dramatične objave kao Instagram influencerica, a Amerikanci obećavaju obranu do posljednjeg centimetra osim onog gdje treba nešto konkretno napraviti.

I što ostaje Poljacima? Jedina konstanta njihove geopolitike boca Žubrovke. Jer ona barem ne laže: kad je popiješ, padneš. Nema „pravnih tumačenja”, nema članaka, nema deklaracija. Pouzdanija od saveznika.

Ako već moraju birati između NATO-a i votke, izbor je jasan: Žubrovka barem isporučuje rezultate.