Postavljam zanimljivo pitanje o operativnim sustavima u modernim vozilima

Doista, suvremena vozila sve više nalikuju računalima na kotačima pokreću ih napredni operativni sustavi koji upravljaju svime

Piše: Darko Brlečić

Doista, suvremena vozila sve više nalikuju računalima na kotačima pokreću ih napredni operativni sustavi koji upravljaju svime, od rada motora do zabavnih i informativnih sustava. Ovakav tehnološki napredak donosi i brojne prednosti, ali i nove ranjivosti.

Zabrinutost zbog Yutong autobusa ne proizlazi nužno iz neznanja o tim sustavima, već iz legitimnih sigurnosnih pitanja koja se odnose na sve povezane uređaje. Kako je istaknuo operativni direktor Movie, to se odnosi na “sve vrste vozila i uređaja s ugrađenom ovom vrstom elektronike”. Dakle, problem nije u tome što ti autobusi imaju operativne sustave nego u tome tko kontrolira pristup tim sustavima i koliko su oni sigurno upravljani.

Ono što situaciju čini posebno složenom jest geopolitički kontekst. Europske zemlje sve više ovise o kineskoj tehnologiji, dok istodobno strahuju od mogućih “stražnjih vrata” ili iskorištivih ranjivosti. Time se stvara dilema u kojoj se legitimne sigurnosne brige isprepliću s geopolitičkim napetostima.

Činjenica da Yutong pohranjuje podatke EU-a na Amazonove poslužitelje u Frankfurtu, uz enkripciju, sugerira da pokušavaju odgovoriti na zabrinutosti oko privatnosti. Ipak, temeljno pitanje ostaje: ako se vozila mogu ažurirati ili čak onemogućiti na daljinu kako možemo biti sigurni da samo ovlaštene strane imaju tu mogućnost?

Ova situacija ukazuje na širi izazov u sve povezanijem svijetu kako uravnotežiti praktičnost i funkcionalnost s kibernetičkom sigurnošću i povjerenjem. Kako se tehnologija sve dublje integrira u ključnu infrastrukturu poput javnog prijevoza, ova će pitanja postajati sve važnija.

Ključni problem:

Moderna vozila (autobusi, automobili i dr.) zapravo su računala na kotačima.

Pokreću ih ugrađeni operativni sustavi koji omogućuju ažuriranja “over-the-air”, daljinsku dijagnostiku i daljinsko upravljanje.

To nije karakteristično samo za kineske proizvođače isto vrijedi za Teslu, Volkswagen, Ford i gotovo sve suvremene proizvođače automobila.

Geopolitički aspekt:

Nadzor nad Yutong autobusima dio je šire europske (i zapadne) zabrinutosti zbog ovisnosti o kineskoj tehnologiji od 5G mreža (Huawei, ZTE) do električnih vozila i sada javnog prijevoza.

To nije samo tehničko pitanje, već i pitanje povjerenja, kontrole i strateške autonomije.

Dvostruki standard?

Iako se u raspravama često ističe da “rizik pogađa sva povezana vozila, ne samo kineska”, ton javne percepcije i dalje često ističe kinesku tehnologiju kao posebno rizičnu.

Yutongov odgovor da se podaci pohranjuju u EU, uz enkripciju i kontrolirani pristup u osnovi odražava iste sigurnosne protokole koje koriste i zapadne kompanije.

No, temeljni strah ostaje: može li strana vlada natjerati neku tvrtku da onemogući ili manipulira svojim proizvodima u slučaju sukoba?

Šire implikacije:

Kao što je rekao Jeppe Gaard:

“Ovo nije samo pitanje kineskih autobusa; to je izazov za sve vrste vozila i uređaja s ugrađenom ovom vrstom elektronike.”

Ulazimo u razdoblje u kojem je sve što je povezano potencijalno ranjivo ne samo na zlonamjerne hakere, već i na intervencije proizvođača ili državnih aktera.

Deficit povjerenja:

Norveška pooštrava kibernetičku sigurnost, no analitičari priznaju da potpuna sigurnost nije moguća.

Pravi problem nije samo u tehničkim zaštitama, nego u tome kome povjeravamo ključeve svoje infrastrukture.

Ovo se, dakle, ne odnosi isključivo na kineske autobuse, već na sistemske rizike društva koje postaje sve povezanije i sve ovisnije o softveru.

“Neznanje” možda leži u tome što se fokusiramo samo na porijeklo tehnologije, umjesto na njezinu strukturalnu ranjivost.

A “paranoja”, iako razumljiva, trebala bi nas potaknuti na stvaranje globalnih sigurnosnih standarda, a ne na izolaciju.