Tuđman u očima Viktora Orbána

Više od osam stoljeća Hrvatska i Mađarska dijele isprepletenu povijest društvenih, kulturnih i političkih odnosa. Kroz stoljeća, mijenjali su se vladari i granice, ali jedno je ostalo nepromijenjeno: povremeno se, u kritičnim trenucima povijesti, pojavljuju lideri koji te odnose oblikuju na trajan način. Među njima su Franjo Tuđman, prvi predsjednik suvremene Hrvatske, i Viktor Orbán, višegodišnji premijer Mađarske.

Piše: Darko Brlečić

Ogled o suverenizmu i političkom naslijeđu

Orbán je 1999., kao mladi premijer, održao govor na sprovodu Franje Tuđmana u kojem je poručio da „Srednja Europa ostaje bez vođe“. Njegove riječi tada nisu bile samo znak diplomatske kurtoazije – pokazale su se i kao proročanske. Desetljeće kasnije, Orbán se vratio na vlast i postao simbol političkog otpora globalističkom poretku, na sličan način na koji je Tuđman bio doživljavan u prvim godinama hrvatske neovisnosti. Obojicu su zapadni mediji prikazivali kao autoritarne lidere, protivnike liberalnih normi, iako njihova vizija države nikada nije bila negacija demokracije, već njeno osuvremenjivanje iz nacionalnog ključa.

Suverenizam protiv globalizma

Temeljna poveznica Tuđmana i Orbána jest suverenistički svjetonazor – uvjerenje da nacionalna država i njezina kulturna baština moraju imati prednost pred nadnacionalnim strukturama i ideološkim eksperimentima. Tuđman je političku borbu vodio protiv jugoslavenskog multikulturalizma i velikosrpske hegemonije; Orbán protiv masovne migracije, liberalnog univerzalizma i utjecaja zapadnih nevladinih organizacija. Obojica su se, svatko u svom kontekstu, odupirala pokušajima da njihove zemlje postanu tek periferne regije većih geopolitičkih ili ideoloških projekata.

Tuđman nije bio protiv suradnje s inozemstvom – Hrvatska je težila euroatlantskim integracijama – ali je inzistirao da nitko izvana ne može definirati hrvatske političke prioritete. Orbán zastupa isti princip u odnosu na Europsku uniju: članstvo da, ali bez odricanja od nacionalne volje u korist briselske birokracije. Tu leži ključ razumijevanja njihove politike – ona nije antimodernistička, već antiglobalistička.

Od konverzije do ideološke jasnoće

Iako su im biografije različite – Tuđman je rođen prije Drugog svjetskog rata, Orbán nakon njega – njihove političke putanje otkrivaju sličan razvojni luk: konverziju od sustava prema njegovoj radikalnoj kritici. Tuđman je izrastao iz komunističkog establišmenta da bi postao simbol hrvatske neovisnosti, dok je Orbán od liberalnog reformatora postao tvorac neliberalne demokracije. U oba slučaja, ključna prekretnica bila je sukob s globalnim narativima koji su prijetili zamagljivanjem nacionalnog identiteta.

Za Tuđmana su to bili „novi internacionalisti“ – Soros, Helsinški odbor i ostali, koji su u hrvatskom postkomunističkom prostoru širili ideje dekonstrukcije nacionalnog identiteta pod krinkom zaštite ljudskih prava. Orbán je prepoznao istu matricu u suvremenoj Mađarskoj i odgovorio stvaranjem vlastite intelektualne i medijske infrastrukture.

Kulturna hegemonija kao bojište

Tuđman i Orbán razumjeli su ono što mnogi konzervativni političari ignoriraju: da politička moć ne počiva samo na zakonima i izborima, nego i na simbolima, jeziku, obrazovanju i vrijednosnom sustavu. Tuđman je u tome ostao ograničen, dijelom zbog kratkoće svog mandata, dijelom zbog naslijeđenih jugoslavenskih struktura koje nije odlučno razmontirao. Orbán, s više vremena i manje kompromisa, otišao je dalje: osnovao je vlastite think-tankove, sveučilišta, kulturne institute, pa čak i ojačao poveznice s međunarodnim konzervativnim misliocima. Njegov projekt kulturne hegemonije prvi je sustavni pokušaj u istočnoj Europi da se suverenistička politika pretoči u održivu ideologiju.

Detuđmanizacija i moguća deorbanizacija

Nakon Tuđmanove smrti Hrvatska je ušla u razdoblje "detuđmanizacije" – političkog i kulturnog udaljavanja od ideala iz 1990-ih. Bivši komunisti i njihovi saveznici konsolidirali su moć, hrvatske strateške resurse prepuštali strancima, a nacionalna ideja postala je predmet medijskog rugla i političke marginalizacije. Ako se povijest ponavlja, tada je legitimno pitanje: može li se Mađarskoj dogoditi slična „deorbanizacija“?

Odgovor nije jednoznačan. Sustavi koje stvore karizmatični lideri često pate od prevelike ovisnosti o toj jednoj osobi. Ako takav vođa nestane, ostaje institucionalni vakuum koji popunjavaju ideološki protivnici. Orbánov pokušaj stvaranja šire kulturne platforme mogao bi umanjiti taj rizik, ali sve ovisi o međunarodnom kontekstu – baš kao što je detuđmanizacija bila potaknuta vanjskim političkim pritiscima i euroatlantskim integracijama koje su podrazumijevale transformaciju nacionalne ideologije.

Rat za kulturnu budućnost

Orbán danas predstavlja ono što je Tuđman bio devedesetih: simbol otpora liberalnoj hegemoniji. No, Orbán je otišao dalje – internacionalizirao je svoju borbu i pozvao saveznike širom svijeta, kao što je to učinio na CPAC konferenciji 2022. u Dallasu. „Politika nije dovoljna – ovo je kulturni rat“, rekao je tada. I u pravu je: ključne promjene u 21. stoljeću neće se dogoditi samo na izborima, već u medijima, sveučilištima, javnim narativima.

Ako se globalna promjena dogodi – a znaci su već prisutni, od nizozemskih do američkih izbora – Orbánovo nasljeđe moglo bi se sačuvati. Ako ne, čeka ga sudbina slična Tuđmanovoj: simbolički poraz i ideološka marginalizacija u vlastitoj zemlji.

U svakom slučaju, lekcija koju povijest Franje Tuđmana pruža jest jasna: bez paralelne kulturne i političke borbe, svaki nacionalni projekt riskira da postane fusnota u globalnoj agendi. A tu bitku se ne može dobiti samo unutar vlastitih granica.