Grafiti, simboli i kontekst (treći dio)
- Tom Ry
- 22. sij
- 10 min čitanja
TomRy
Renata Kolombo: zašto "ništa ne znači" često znači jako puno
Lubanja, anti-antifašizam (skraćeno: fašizam) i numerički kodovi
Lubanja je također jedan od temeljnih motiva neonacističke ikonografije jer simbolizira smrt, nasilje, prijetnju i kult agresije . U tom kontekstu često se povezuje s porukom "Smrt prije gubitka časti" , glorifikacijom nasilja i idejom "spremnosti na smrt" za ideologiju ili skupinu.
Kad smo već kod mrtvačkih glava, na ovoj naljepnici, uz keltski križ i grb NDH, možemo uočiti i simbol 3. SS oklopne divizije "Totenkopf" koja je bila jedna od 38 divizije Waffen SS-a tijekom Drugog svjetskog rata.
Na naljepnici je i parola ANTI-ANTIFA koju također koriste desni ekstremisti i neonacističke skupine i najjednostavniji prijevod bi bio 'protiv antifašizma' . To se, zapravo, ne bi trebalo nikoga čuditi - da se uz fašističke simbole i fašističku ikonografiju pojavljuje takav eksplicitno neprijateljski slogan usmjeren protiv antifašističkih skupina, aktivista i šire antifašističke ideje. Kao i mnoge druge krilatice ekstremne desnice, i ova se ponekad numerički kodira, pa se umjesto teksta pojavljuje zapis 1161 , što se može vidjeti i na sljedećoj slici.
Dakle, broj 1161 opet označava A NTI- A NTI FA . Do te je oznake došlo zbog redoslijeda engleske abecede. A je prvo slovo, a F šesto, pa se AAFA na taj način pretvori u 1161. Tako, primjerice, ako negdje (kao npr. u Zagrebu ) vidite broj 88 , to u ekstremno desnom kodiranju znači "Heil Hitler" jer je slovo H osmo slovo abecede, pa 8–8 = H–H.
Manje je poznato da se u ekstremno desnoj numeričkoj simbolici koristi i broj 23 , koji se često prenosi i na grafite.
Riječ je o tzv. "ručnom znaku" ( hand sign ) pri kojem se jednom rukom pokazuju dva, a drugom tri prsta. Zajedno čine broj 23, koji u numeričkom kodu označava slovo W (to je 23. slovo engleske abecede, white = bijelo). Taj znak često je skraćenica za kod 23/16, što rasistima znači White Power ('bijela moć').
Na jednoj od naljepnica pojavljuje se i kratica ACAB koja znači " A ll c ops a re b astards" ('Svi policajci su gadovi'). Riječ je o anti policijskom sloganu koji je široko rasprostranjen u navijačkoj, huliganskoj i punk supkulturi, ali i izvan nje. U tom kontekstu ACAB ne označava konkretnu političku ideologiju, nego izražava neprijateljski stav prema policiji, najčešće povezan s iskustvima represije, sukoba na utakmicama i intervencija na tribinama ili ulici.
Umjesto akronima ACAB često se pojavljuje i broj 1312 koji je njegov numerički ekvivalent (prema redoslijedu u abecedi: A=1, C=3, A=1, B=2).
Kada je riječ o odnosu prema policiji, nije rijetkost da se dio huliganske i ekstremističke scene postavlja kao da je iznad zakona, iznad institucija i iznad društva u cjelini. U njihovoj ikonografiji i grafitima često se pojavljuju poruke poput ove u kojima se otvoreno samoproglašavaju vlastitim "zakonom".
S druge strane, među ostalim građanima/kama odnos prema policiji može biti ambivalentan - policija nam se može sviđati ili ne, a nepovjerenje često proizlazi iz šireg razočaranja u radu pravosudnih institucija i državnog aparata. Ipak, u situacijama vandalizma, prijetnji i ekstremističkih ispada, policija ostaje institucija koju društvo mora osloniti: prijavljivanjem, inzistiranjem na postupanje i vršenjem pritiska na sustav. Jer, kako je to rekao Mirko Ilić, policija je u konačnici jedina i posljednja brana između normalnog društva i onih koji nasiljem i mržnjom pokušavaju nametnuti vlastita pravila.
Mizoginija i seksizam
Iz nedavno ispisanog grafita koji se također pojavio na zgradi na Gornjoj Vežici i homofobnog grafita na Pećinama, potvrđuje nam se još jednom da se ekstremizam nikad ne zaustavi na "onima drugima".
Danas su mete Srbi, migranti, komunisti, Jugoslaveni - sutra gejevi, žene, djeca, susjedi. Logika mržnje uvijek je ista: prvo jedni, pa drugi, pa svi koji ne stanuju u njihovom uskom okviru. Povijest nas je već naučila kako to završava.
U tom smislu ovdje prilažem i još jednu naljepnicu na kojoj se, osim otvorene mizoginije i seksizma koji također nisu strani desnim ekstremistima , uočava i motiv maske . Riječ je o obrascu koji je posljednjih mjeseci izrazito prisutan među ekstremističkim skupinama: iza retorike o snazi, hrabrosti i "časti" stoji potreba za skrivanjem identiteta prilikom vandalizma i širenja mržnje u javnom prostoru. Ta kontradikcija između samoproglašene moći i stvarnog kukavičluka jasno se očituje upravo u anonimnosti i prikrivanju lica. Istodobno, ovakve naljepnice upućuju i na materijalnu pozadinu djelovanja – njihova izrada, tisak i distribucija koštaju, što otvara legitimno pitanje izvora financiranja, mreža potpore i pojedinaca ili skupina koje, bez ikakvih etičkih zadrški, omogućuju proizvodnju i širenje ovakvog sadržaja.
Što se tiče vizualne estetike ovakvih naljepnica (eng. stickers ), važno je naglasiti da se balkanski huligani, kao ni europski, zapravo ne razlikuju previše u dizajnu. Riječ je uglavnom o stalnim reciklažama istih motiva i ideja : maski, kapuljača, agresivnih tipografija i simbola zastrašivanja, koji se godinama vrte u istom vizualnom krugu. Dovoljno je upisati pojam 'hooligans stickers' u internetsku tražilicu kako bi se vidjelo koliko su ti vizuali međusobno slični i koliko malo originalnosti imaju u sebi. Primjeri s područja Rijeke jasno pokazuju tu globalnu uniformiranost huliganske ikonografije.
Kada govorimo o naljepnicama na kojima se pojavljuju likovi huligana s palicama, maskama ili fantomkama, važno je reći da se one u određenom navijačkom kontekstu mogu djelovati čak i kao svojevrsna "fora". Takvi vizualci često oponašaju globalnu navijačku estetiku - karikiranu sliku "opasnih dečkiju", igru identiteta i pripadnosti, ponekad i samoironiju.
Međutim, takvi se 'stickersi' u zadnje vrijeme ne pojavljuju u praznini, već vrlo često u sklopu masovnog ispisivanja grafita na (ponekad) tek obnovljenim ili novo fasadiranim zgradama, zidovima, kućama, stupovima, prometnim znakovima i drugim elementima urbane infrastrukture. Kada se pritom sagledavaju u kontekstu stvarnih događaja posljednjih mjeseci (učestalih poruka mržnje, otvorene ustaške simbolike i konkretnih prijetnji), njihovo značenje postaje bitno drugačije. Posebno kada se povežu s događajima poput upada maskiranih navijača na predstavu Srpskog kulturnog vijeća ili s uzvikivanjem ustaških parola i bacanjem petardi na Korzu . U tom trenutku, isti ti "navijački" vizualci prestaju biti bezazlena estetika i postaju dio šireg obrasca zastrašivanja i normalizacije nasilja.
U takvom kontekstu, naljepnice više nisu ni simpatične ni zabavne, jer one postaju vizualni produžetak stvarnih djela. Dakle, možda bi se netko još mogao pokušati našaliti na račun "navijačke estetike" kada se ona ne bi razlijevala po fasadama, stupovima i zidovima grada do te mjere da cijeli urbani prostor počinje izgledati kao neka bizarna, loše producirana kulisa Trećeg Reicha ili NDH. I tu svaka šala prestaje, jer ono što se pokušava predstaviti kao "fora" ili igra identiteta, u stvarnosti djeluje kao normalizacija nasilja, isključivosti i prijetnje u prostor koji bi trebao pripadati svima.
Orao
Već sam ranije u tekstu spomenula kako ekstremističke skupine, neovisno o nacionalnom kontekstu u kojem djeluju, vrlo rado posežu za simbolikom orla . Taj se motiv pojavljuje u raznim stilizacijama i prilagodbama, često kako bi se opet stvorio privid opće povijesne ili "neutralne" simbolike. Međutim, u velikom broju slučajeva ne radi se o bilo kakvom orlu, već o jasnoj referenci na tzv. Reichsadler ('carski orao') - orla koji je u vrijeme Trećeg Reicha (od 1933. do 1945.) bio jedan od ključnih državnih simbola nacističke Njemačke.
Upravo zato ga i danas nalazimo u suvremenoj ekstremističkoj ikonografiji, često prikrivenog različitim stilizacijama i lokalnim prilagodbama. Važno je pritom naglasiti da se takvi prikazi ne referiraju na riječko dvoglavo orlo , povijesni simbol grada Rijeke koji se nalazi i na gradskom tornju te ima sasvim drukčije značenje i povijesni kontekst (njega je Riječanima 1659. dodijelio austrijski car i hrvatsko-ugarski kralj Leopold I. )
Ekstremističke skupine posežu za drugim, jednima i drugim varijantama ili, oslanjajući se na fašističku tradiciju u kojoj je bio jedan od ključnih simbola moći, dominacije i militarizma . Treba istaknuti i da je "riječki orao u prvotnom obliku preživio sve do 1919. godine i dolaska D'Annunzija u grad. Naime, tada mu je jedan D'Annunzijev ardit odrubio jednu glavu budući da su talijanski fašisti tumačili kako je dvoglavi orao austrijski, a jednoglavi rimski te je skulptura ostala na vrhu gradske kupole u tom obliku sve do 1949. godine." (citat iz članka Riječki dvoglavi orao )
Nadam se da ste na gornjem dijelu grba zamijetili kako se u sredini lovorovog vijenca nalazi tzv. fascio po kojem je fašizam i dobio ime.
Na sljedećim naljepnicama možemo vidjeti kako taj simbol orla koriste ekstremističke skupine u Hrvatskoj i u Srbiji.
Na donjoj slici imamo dvije naljepnice. Što se tiče donje naljepnice s orlom, prilično je jasno kakvu se estetiku njome želi prizvati. Gornja naljepnica, međutim, djeluje znatno bizarnije. U njezinoj podlozi nalazimo zastavu Carske Rusije , što na prvi pogled otvara niz pitanja o značenju i motivima takvog izbora. Taj se motiv potom kombinira s lovorovim vijencem koje okružuje grb Sušaka , stvarajući neobičan i ideološki nepovezan kolaž simbola.
U tom nacističkom revivalu ekstremisti iz Torcide bili su otišli korak dalje - nacističkog orla spojili su se s logotipom Hajduka te su ispod njega dodali natpis "hajduk jugend". Time je simbolika izgubila svaku moguću dvoznačnost i postala otvorena, izravna referenca na Hitlerjugend , nacističku omladinsku organizaciju Trećeg Reicha.
Inače, njemačka riječ 'jugend' na engleski se prevodi kao 'youth'. The Hitler Youth bio je projekt indoktrinacije, dakle ne za razvijanje kritičkog mišljenja, nego za odgoj poslušnih mladih bez razuma , s unaprijed zadanim ideološkim obrascima.
Željezni križ
Ovo je naljepnica koju sam fotografirala na Krimeji.
Na njoj se, uz već ranije viđene i objašnjene simbole, pojavljuje i tzv. Eisernes Kreuz ili, u prijevodu, Željezni križ , još jedan čest motiv u neonacističkoj simbolici.
Željezni križ utemeljen je kao vojno odlikovanje nekadašnje Pruske tijekom Napoleonskog rata, no kasnije je postao najpoznatije vojno odlikovanje u Trećem Reichu. Danas ga u Njemačkoj nazivaju "ordenom za masovna ubojstva" . Hitler je, primjerice, upravo Željeznim križem posmrtno odlikovao Juru Francetića , zapovjednika ustaške Crne legije, koji je odgovarao za masovne zločine nad Srbima, Židovima, Romima i političkim protivnicima u NDH.
Kao što poganske rune ne mogu biti dio kršćanske simbolike, tako je i kod križeva nužno jasno razlikovati vjerske simbole od onih koji su kroz povijest i suvremenu upotrebu postali simboli mržnje. I na to je u svojim predavanjima često upozoravao Mirko Ilić, vodeći primjer protestantskih crkava u Sjedinjenim Američkim Državama, ali i u drugim uređenim društvima, koje su na svojim službenim mrežnim stranicama jasno pokazale razlike između svojih tradicionalnih križeva i križeva koji se pojavljuju u ekstremističkoj ikonografiji.
Posebno je zanimljivo da upravo crkvene institucije u tim sredinama aktivno preuzimaju odgovornost za edukaciju vlastitih vjernika i jasno se ograđuju od zlouporabe vjerskih simbola. U tom kontekstu teško je ne primijetiti izostanak sličnih javnih predavanja, objašnjenja ili apela u Hrvatskoj, primjerice, o križu koji se kombinira s ušatim slovom U koji su nosili križari, a koje danas preuzimaju ekstremisti, kao i keltskom križu ili Željeznom križu, odlikovanju nacističke Njemačke koje je Hitler osobno dodjeljivao.
Moram priznati da mi je u velikoj mjeri jasno zašto se mnogi biskupi i svećenici ne žele upuštati u organizaciju ovakvih predavanja. No smatram da bi barem Riječka nadbiskupija, koja održava mise na početku nogometne sezone na inicijativu navijača Armade , mogla pokrenuti nešto u tom smjeru. Ovdje prvenstveno mislim na nadbiskupa Matu Uzinića, čovjeka jasno izraženih miroljubivih stavova koji je pokazao dosljednost , odgovornost i hrabrost u javnom prostoru. Njegove poruke su jasne: osuda nasilja , odbacivanje huliganstva i nedvosmisleno zalaganje za dostojanstvo svakog čovjeka . Upravo zbog takvih stavova i javnih istupa koji nisu podilazili ekstremima niti relativizirali nasilje, bilo bi prirodno očekivati da se barem u Rijeci otvori prostor za edukaciju i jasno distanciranje Crkve od zlouporabe križa i kršćanske simbolike u ekstremističke svrhe.
Uz brojne križeve, štitove i pozdrave ZDS-ove, u javnom se prostoru često pojavljuje i uzrečica "Bog i Hrvati" . Tako se i ovaj mural nalazi u istoj onoj ulici na Zametu u kojoj je ranije zabilježen i šahirani grb s glagoljskim natpisom "Za dom spremni", što jasno upućuje na ponavljanje istog simboličkog obrasca.
"Bog i Hrvati" bila je krilatica Starčevićeve Hrvatske stranke prava. Ustaški pokret ju je preuzeo i koristio, uključujući i sam glas Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. , gdje se pojavljuje u kombinaciji s pozdravom "Za dom spremni!". S obzirom na to da se ovaj mural nalazi u neposrednoj blizini onoga s pozdravom "Za dom spremni", čitatelju preostaje da sam zaključio kojem je Anti autor ovih murala bliži.
Nikada nisam razumjela kako se u isti kontekst mogu staviti parole "Za dom spremni" i "Bog i Hrvati". S jedne strane imamo poklič režima koji je sustavno progonio i ubijao Židove , dok se istodobno zaziva vjera u židovskog (!) mitološkog boga Jahvea , boga koji, usput rečeno, prema samim svetim tekstovima nije "izabrao" Hrvate, nego Izraelce. Kada bi se zanemario stvarni povijesni kontekst, čovjek bi mogao pomisliti da je riječ o nekoj namjernoj, post modernoj parodiji apsurda. No nije.
Ušato " U"
Kad smo već kod Željeznog križa, u komentarima na Facebooku pojavila se i ova naljepnica na kojoj vidimo kako se taj simbol povezuje s ustaškom ikonografijom, konkretno s ušatim slovom U i grbom te dodatno nadograđuje imenom grada i navijačke skupine.
Tzv. ušato "U" je bio službeni znak UHRO-a ( Ustaša - hrvatska revolucionarna organizacija ). UHRO je osnovao Ante Pavelić u Italiji 1929. godine. Njihova glavna djelatnost uz demonstracije bile su terorističke akcije pa se njihov znak sastojao od slova U unutar kojeg se nalazi goruća bomba.
Pivo
U ikonografiji desno ekstremnih navijačkih skupina vrlo se često pojavljuje i pivo , odnosno simbol ili crtež piva. Pivo je općenito prisutan element navijačke kulture i samo po sebi ne nosi političko ili ideološko značenje. Međutim, ono postaje zanimljivo u trenutku kada se promatra u kontekstu ekstremno desnih skupina.
Na brojnim fotografijama takvih navijača, bilo da je riječ o grupnim snimcima, okupljanjima nakon utakmice ili poziranju na stadionima, gotovo se redovito uz sudionike pojavljuje jedna ili više limenki ili boca piva . Na taj je obrazac skrenuo pažnju i Mirko Ilić u svom predavanju o simbolima mržnje, gdje pivo navodi kao dio šireg vizualnog identiteta te supkulture.
Razloge tome teško je sa sigurnošću utvrditi, ali u kontekstu noćnog vandaliziranja javnog i privatnog prostora, ispisivanja poruka mržnje diljem grada i korištenja ekstremističkih simbola, razumno je pretpostaviti da takvi činovi često nisu rezultat promišljenog političkog djelovanja, nego impulzivnog ponašanja nerijetko potaknutog alkoholom, a moguće i drugim opojnim sredstvima, jer je inače teško razumjeti što nekoga motivira na ovakve vandalsko-mrzilačke akcije.
Nakon objave mog prethodnog teksta dobila sam i niz reakcija da se Kostrena ni po čemu ne razlikuje od drugih mjesta, osobito u posljednjih nekoliko mjeseci, te da slične grafite i poruke mržnje danas možemo vidjeti i u okolnim sredinama, kao i u samom centru Rijeke i gradskim četvrtima. Nažalost, točno je da se Rijeka i naša sredina ne razlikuju bitno od drugih hrvatskih mjesta i gradova jer gotovo svakodnevno dobivamo informacije o novim ispisima grafita mržnje na javnim površinama.
U brojnim zapadnoeuropskim zemljama i uređenim društvima, poput Slovenije, ovakvi sadržaji nerijetko se uklanjaju isti dan, bez rasprave i relativizacije (Slovenija je, primjerice, prije godine zabranila veličanje ustaša i četnika te se takvo kršenje zakona visoko kažnjava!) Nadam se da ćemo i mi s vremenom doći do te društvene razine odgovornosti i institucionalne reakcije.
Za kraj prilažem poveznice na neke kataloge simbola mržnje koje su izradile relevantne međunarodne institucije, a u kojima su najrašireniji simboli mržnje jasno identificirani, dokumentirani i u mnogim državama zakonski sankcionirani. Pozivam sve da te materijale prelistavaju, pogledaju i informiraju se, jer je prepoznavanje prvi korak u suzbijanju mržnje . Svaki simbol mržnje, pa makar se radio ili "samo nekom bezveznom grafitu ili naljepnici" na autobusnoj stanici, vrijedi prijaviti.
Autor: Renata Kolombo
Publish 22.1.2026.
Stavovi izneseni u ovom članku su autorovi vlastiti i ne odražavaju nužno urednički stav redakcije InfoMedia
Komentari